O kršćanskome personalizmu na kojemu je izgrađena "Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima"

Marito Mihovil Letica - Zagreb

Prije tri dana svijet se prigodnim osvrtima prisjetio 72. obljetnice ″Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima″. Proglašena je 10. prosinca 1948., istoga dana kada je prihvaćena Rezolucijom 217 A (III) Opće skupštine Ujedinjenih naroda održane u Parizu. U svjetskim je razmjerima najutjecajniji i najprevođeniji međunarodni dokument, koji se istaknuo kao temelj za većinu pravno obvezujućih međunarodnih akata o ljudskim pravima, uključujući i mnogobrojne ustave nacionalnih država. ″Deklaracija″ je nastala nekoliko godina nakon Drugoga svjetskog rata, koji je donio bezbrojne teške zločine i najbezobzirnija zatiranja ljudskih prava.

Često se nameće pitanje je li u ovome dokumentu riječ o politici, pravu ili filozofiji. Točan odgovor, ali nedovoljno precizan, glasio bi: i o jednom, i o drugom, i o trećem. U potrazi za preciznošću valja se prisjetiti njemačke profesorice Sibylle Kalupner sa Sveučilišta u Erfurtu, koja je u studiji o kulturi ljudskih prava pedantno utvrdila da su u tekst ″Univerzalne deklaracije″, sastavljene od 30 članaka, uključena 22 ljudska prava od njih 26 iz kataloga ljudskih prava što ga je oblikovao Jacques Maritain. K tome je pojam ″osoba″ središnji u ″Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima″ – spominje se 23 puta.

Personalizam je filozofski pravac koji na središnje i najviše mjesto postavlja osobu, a najizrazitije se oblikovao između dvaju svjetskih ratova u Francuskoj, pod presudnim utjecajem kršćanske filozofije i teologije. Jacques Maritain zasigurno je jedan od najznačajnijih kršćanskih filozofa 20. stoljeća. Personalizam je proizlazio ne samo iz njegove filozofske misli nego i društvenoga djelovanja. Dosljedno kritizira sve kolektivizme i još više totalitarizme. Smatra da komunizam ne napada samo ″građanskog čovjeka″ nego i ″samog Čovjeka s njegovom naravi i njegovim bitnim dostojanstvom″ jer se ″obara na čovjeka koliko je slika Božja, koliko svojim naravnim i milosnim bivstvovanjem zahtijeva najuzvišenija osobna dobra″. U svojemu cjelovitom humanizmu (franc. ″humanisme intégral″) Maritain se snažno protivi nacističkomu rasizmu i njihovu krajnje nehumanom i zločinačkom postupanju prema Židovima. U djelu ″Antisemitism″ iz 1938. izražava žaljenje što civilizacija ne počiva na personalizmu i pluralizmu utemeljenome na poštovanju dostojanstva svake osobe i njihove jednakosti u građanskim pravima, u individualnome i društvenome životu.

Treba istaknuti da je upravo katolički mislilac i personalist Jacques Maritain prvi put u povijesti uporabio pojam ″ljudska prava″, godine 1940. u zborniku ″Sloboda: njezino značenje″ (″Freedom: Its Meaning″). Maritain je u Sjedinjenim Američkim Državama tijekom 40-ih godina 20. stoljeća postao jednim od najgorljivijih zagovornika ljudskih prava nastojeći da američka i svjetska javnost uvide nužnost donošenja akta na nadnacionalnoj, svjetskoj razini. Maritainovu misao nadopunjuju i drugi personalistički mislioci, osobito Heinrich Rommen, Georges Gurvitch i autor pravnoga teksta ″Univerzalne deklaracije″ René Cassin, koji je za izradu njezina teksta dobio Nobelovu nagradu. A Maritaina objektivni prosuditelji s pravom smatraju ″filozofskim ocem″ ovoga dokumenta. Jednako je važno spomenuti da je ovaj mislilac značajno utjecao na socijalne enciklike Pavla VI. i Ivana Pavla II. Premda Maritain nije bio svećenik, nego katolički laik, Pavao VI. namjeravao ga je imenovati kardinalom, ali Maritain to nije prihvatio.

Treba spomenuti i druge kršćanske personaliste. Najznačajniji među njima jesu: Emmanuel Mounier, Nikolaj Aleksandrovič Berdjajev, Denis de Rougemont, Gabriel Marcel… Također treba reći da predstavnici kršćanskoga personalizma nisu samo katolici nego je među njima i protestanata i pravoslavaca (i sâm Maritain odgajan je u protestantskoj obitelji, ali je prešao na katoličanstvo već 1906., s 24 godine).

Slijedi nekoliko rečenica o Nikolaju Berdjajevu, u kojemu je Zapad vidio ″izraz duha pravoslavlja″. Nazvan je ″filozofom slobode″ a time je prikladno označena njegova središnja misaona preokupacija. On prihvaća egzistencijalistički kontekstualizam i personalizam, a kritizira liberalizam, kojemu prigovara da su ljudska prava i slobode nešto neizmjerno dublje od općega prava glasa, liberalnoga parlamentarnog sustava i slično, te da upravo zato ″ljudska prava i slobode zahtijevaju dublju zasnovanost od one koju im osigurava liberalizam, ona zahtijevaju metafizičku i religijsku utemeljenost″. U djelu ″Sudbina čovjeka u suvremenom svijetu″ Berdjajev ističe da liberalne demokracije nisu poznavale duhovne osnove slobode te da je liberalizam odijelio građanina od cjelovitog čovjeka, osobe, i otkinuo prava od obveza.

Kada je riječ o ″Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima″, neizostavno treba odati priznanje kanadskomu pravnom znanstveniku Johnu Petersu Humphreyu, autoru prvoga nacrta ″Deklaracije″, zatim Humphreyevoj asistentici Eleanor Roosevelt iz SAD-a, k tome i libanonskomu diplomatu i filozofu Charlesu Habibu Maliku i drugima.

Sámo po sebi nadaje se pitanje: Koje države ″Deklaraciju″ nisu potpisale? Za nas je najvažnije istaknuti da Jugoslavija nikada nije glasovala za ″Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima″ niti ju je prihvatila. Time se svrstala uz Sovjetski Savez i države komunističkoga bloka, s njima i Južnoafričku Republiku i Saudijsku Arabiju.

Kao kršćani trebamo širiti istinu o kršćanskim, personalističkim temeljima ″Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima″ i ne dopustiti da nam lekcije o ljudskim pravima, toleranciji i sličnome dijele liberalnim ruhom zaodjeveni sljednici nedemokratske i totalitarne komunističke ideologije koja je odbila potpisati ″Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima″ a isticala se kršenjem ljudskih prava, netolerancijom spram političkih neistomišljenika i partijsko-državnim terorom.

Ljudska prava nisu plod ni komunizma ni liberalizma, nego kršćanskoga personalizma.