Traži

Vatican News
"Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje" "Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje" 

Razmišljanje uz misna čitanja 29. nedjelje kroz godinu

"Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje"

Ivica Hadaš - Vatikan

Evanđelje nam sutrašnje liturgije prikazuje temu o porezu na koju nas priprema prvo čitanje iz Knjige proroka Izaije koje ne govori o Cezaru, nego o Kiru, perzijskom kralju. Drugo je čitanje vrlo lijep početak Prve poslanice Solunjanima.

Evanđelje nas izvještava da su farizeji vijećali o tome kako Isusa uhvatiti na djelu. Postavili su mu pitanje koje mu je sigurno trebalo prirediti nevolje. Radilo se o porezu koji se plaćao caru.

U Isusovo vrijeme Palestina je bila dio rimskoga carstva, stoga su Židovi porez morali plaćati caru. Za revne Židove ta je obveza bila poniženje, dapače predstavljala je vjersku teškoću prvoga reda. Kako izabrani Božji narod može plaćati porez poganskom caru? Ta je situacija izgledala potpuno neobična i neprihvatljiva. Unatoč tome postojala je obveza i ništa se nije moglo učiniti.

Farizeji prije svega pokušavaju Isusu laskati, kako bi ga što lakše mogli uhvatiti u prekršaju. Laskati osobi vrlo je korisno sredstvo da ju se prevari, jer osoba kojoj se laska gubi kontrolu nad vlastitim reakcijama, pokušava samo slijediti to laskanje, misleći na dobar glas o sebi. Farizeji Isusu kažu: „Znamo da si istinit te po istini putu Božjem učiš i ne mariš tko je tko jer nisi pristran“. To nam govori da će Isus odgovoriti ne misleći na posljedice svojeg odgovora.

Potom ga farizeji pitaju: „Je li dopušteno dati porez caru ili nije?“ To je jasno pitanje. Na koji god način Isus odgovorio, uvijek će biti moguće kritizirati ga, pa i optužiti. Ako u skladu s vjerskim nadahnućem mnogih svojih sunarodnjaka odgovori: „Ne, nije dopušteno Cezaru plaćati porez. Božji smo narod i samo Bogu moramo plaćati porez. Porez plaćati Cezaru bilo bi suučesništvo s poganskom vlašću, stoga nije prihvatljivo“, tada će ga farizeji moći optužiti pred rimskom vlasti da je prevratnik. Zapravo, u muci kako je opisuje Luka u svojem evanđelju, Isus će biti optužen upravo da je spriječio plaćati porez Cezaru. Međutim, ako Isus odgovori da je dopušteno plaćati porez caru, tada će ga moći optužiti da uistinu nije vjernik, vjeran Bogu, nego da je suučesnik poganske vlasti.

Isus odmah shvaća da se radi o zamci, te nalazi način da iz nje iziđe nepovrijeđen. Farizejima kaže: „Zašto me iskušavate, licemjeri? Pokažite mi porezni novac!“ Farizeji mu pokažu denar, to jest rimski novac kojim se plaćao porez. Isus upita: „Čija je ovo slika i natpis?“ Farizeji nisu mogli drugo odgovoriti negoli: „Carev“. Stoga im Isus kaže: „Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje“.

Isusov je odgovor savršen. Ne pada u zamku koja mu je postavljena. Svojim pitanjem farizejima daje do znanja da koriste rimsku vlast, jer prihvaćaju uporabu rimskoga novca za svoj svakodnevni život. No kaže im da daju caru što je carevo, kako bi se oslobodili prljavoga poganskoga novca. Taj novac dati caru, najnormalnija je stvar koja postoji. Tako Isusa ne mogu optužiti ni da zagovara pogansku vlast, ni da odbija poslušnost caru. Njegov je odgovor zaista dobro smišljeno pravilo.

No odmah nakon toga dodaje: „Dajte Bogu što je Božje“. Naime, ne radi se samo o tome da smo dosljedni u potrebama svakodnevnog života, nego se osobito radi o tome da moramo biti vjerni Bogu.

Evanđeoski odlomak nadopunjava prvo čitanje, pokazujući da poganska vlast na odličan način može biti Božje sredstvo. To može izgledati čudno, no obistinilo se u vrijeme velikog osvajača Kira, kralja Perzije i Medije.

Izaija navodi Božje riječi: „Primih ga za desnicu… Radi sluge svoga Jakova i Izraela, svog izabranika, po imenu ja te pozvah, imenovah te premda me znao nisi“. Bog vodi Kira, a da to ni ne zna. Bog je taj koji vodi povijest i koji se služi tim poganskim kraljem kako bi ostvario svoj plan u korist svojeg naroda. Naime, Kir je odlučio obnoviti jeruzalemski hram i prognanim je Židovima dopustio da se vrate u Palestinu upravo kako bi obnovili hram. To je dio njegove politike, no zapravo njegova je politika podložena Božjemu planu.

Taj nam Izaijin odlomak govori da prejednostavni i očekivani odgovori ne vrijede uvijek. U životu ne možemo sve vidjeti bijelo ili crno, nego moramo znati vrednovati situacije. Nije nužno da sve što pripada poganima moramo odbaciti, jer i u njima ima mnogo dobrih stvari koje dolaze od Boga. Stoga moramo znati razlikovati.

S druge strane, politička vlast u svijetu odgovara Božjoj volji. Stoga u Novom zavjetu sveti Pavao i Petar potiču kršćane da se podvrgnu političkoj vlasti, pa i ako se radi o poganskoj vlasti.  

Moramo prihvatiti Božji plan u svim njegovim dimenzijama. Ponekad nam one mogu izgledati čudne i zbunjujuće, ma na kraju krajeva one pomažu onima koji vjeruju u Boga i koji se u svemu podvrgavaju njegovoj volji.

U drugom čitanju sveti Pavao, obraćajući se zajedno sa svojim drugovima u apostolatu, Silvanom i Timotejem, Solunjanima koji su se obratili, zahvaljuje Bogu jer ih je izabrao.

Biti izabran od Boga bio je privilegij židovskoga naroda. No taj je privilegij mukom i uskrsnućem Isusa Krista sada proširen na sve narode po vjeri u njega. Sada se svi pogani mogu koristiti privilegijima izraelskog naroda.

Radi se osobito o duhovnim privilegijima, jer sveti Pavao govori o djelotvornoj vjeri, zauzetoj ljubavi i postojanoj nadi Solunjana. U svemu se tome vidi da su bili od Boga izabrani, bili su ujedinjeni s izabranim narodom.

Te teološke kreposti: vjera, nada i ljubav, plod su propovijedanja apostola koje nije bilo samo govor sastavljen od ljudskih riječi, nego govor koji je pratila snaga Duha Svetoga.

Ponovo primjećujemo kako Bog otvara perspektivu ljudi. Njegov projekt nadilazi naše ideje i misli. Stoga uvijek moramo radosno prihvatiti njegov vrlo iznenađujući i divan plan.

Ovdje možete poslušati zvučni zapis priloga

 

17 listopada 2020, 16:40