Knjiga pape Franje "Bez njega ne možemo ništa: Biti danas misionari u svijetu"
Marito Mihovil Letica - Zagreb
Počinjemo pripomenom da riječ ″svijet″ u Novome zavjetu ponajviše susrećemo u ivanovskim spisima, ali i u pavlovskim: dotični pojam u tim biblijskim knjigama gdjekad označuje zemlju ili svemir, u drugim slučajevima ljudski rod, čovječanstvo, a u nekim se kontekstima odnosi na sve ljude koji žive udaljeno od Boga, zabacujući Krista i prezirući njegove učenike i sljedbenike. U tome potonjem smislu često se može čuti da kršćanin treba biti ″u svijetu″, ali ne ″od svijeta″.
No uvijek valja imati na umu da svijet nastanjuju nebrojeni milijuni koji žive daleko od Krista zato što ga nisu imali prilike upoznati, jer im o Kristu nitko nije govorio, naviještao njegovo evanđelje. Riječ je o nastojanjima koje nazivamo evangelizacijom svijeta. Potrebno je dobro poznavati ambijent suvremenoga svijeta i položaj Crkve u njemu da bi sjeme bačeno pri evangeliziranju palo na plodno tlo i dalo željeni rod – nove kršćane, Kristove sljedbenike.
Jedan od najvjerodostojnijih načina odnosno putova da kršćani budu u svijetu, a ne ″od svijeta″, jest sudjelovanje, bilo izravno ili neizravno, u evangelizaciji svijeta u kojemu živimo. Evangelizatorsko poslanje nazivamo misijom, a taj se višeznačni naziv odnosi i na područje, dio svijeta, gdje se ovakvo poslanje uz Božju pomoć ostvaruje.
Dan kada posebno slavimo promicanje misija jest Misijska nedjelja, koju obilježavamo svake godine na pretposljednju nedjelju u listopadu. Papa Pio XI. ustanovio je Misijsku nedjelju 1926., kada se na posljednju listopadsku nedjelju slavio blagdan Krista Kralja pa je dolikovalo da nedjelja prije toga bude posvećena misijama koje doprinose da ljudi i narodi diljem svijeta prihvaćaju kraljevsku i milosrdnu vladavinu Krista Gospodina, Svevladara, gospodara svijeta i povijesti.
Ove je godine Misijska nedjelja 18. listopada, to jest danas. U povodu 94. Svjetskoga dana misija papa je Franjo uputio poruku naznačenu geslom uzetim iz 6. poglavlja u knjizi proroka Izaije: ″Evo me, mene pošalji!″ (Iz 6,8), a za nas kršćane je to, kako kaže Papa, odgovor na Isusov poziv ″Koga da pošaljem?″, pri čemu taj poziv, ističe nadalje Sveti Otac, dospijeva iz Božjega srca, od njegova milosrđa koje, u sadašnjoj svjetskoj krizi, predstavlja izazov na koji su Crkva i cijeli ljudski rod pozvani odgovoriti.
″Naviještati evanđelje znači predavati drugima sámo Kristovo svjedočanstvo ozbiljnim i jasnim riječima, kao što su to učinili i apostoli″, napisao je papa Franjo i nastavio: ″Ali nema potrebe izmišljati uvjerljive govore. Evanđelje se također može naviještati šaptom, ali ono je uvijek povezano s potresnom snagom sablazni križa. I oduvijek slijedi put naznačen u Poslanici svetog Petra apostola, koji se sastoji u tome da jednostavno drugima ʹdadnemo razlogʹ vlastite nade. Nade koja ostaje sablazan i ludost u očima svijeta. Zbog toga je doslovno ponavljanje navještaja samo po sebi nedjelotvorno i može pasti na neplodno tlo ako osobe kojima je upućeno nemaju priliku susresti i na neki način unaprijed iskusiti samu Božju nježnost prema njima i njegovo milosrđe koje ozdravlja.″
Te rečenice pape Franje čitamo na ovitku hrvatskoga izdanja njegove knjige ″Bez njega ne možemo ništa″, kojoj je podnaslov ″Biti danas misionari u svijetu″, knjige koja je tiskom izišla 2020. u izdanju Kršćanske sadašnjosti. Posrijedi je Papin razgovor s Giannijem Valenteom, urednikom ″Fidesa″, informativne agencije Papinskih misijskih djela, i ujedno suradnikom novina ″LʹOsservatore Romano″ i portala ″Vatican Insider″. Razgovor počinje Valenteovim pitanjem: ″Sveti Oče, pripovijedali ste da ste kao mladić htjeli poći u Japan kao misionar. Poslije su stvari krenule drugim putem. No u Vašem prvom pozivu bilo je zova i želje ʹprijeći preko moraʹ. Možemo li reći da je Papa propali misionar?″ Papa Franjo odgovorio je:
″To ne znam. Pridružio sam se isusovcima jer me je privukao njihov misionarski poziv, to što su uvijek težili otisnuti se prema granicama. U to doba nisam mogao poći u Japan, ali uvijek sam pozornost usmjerio na to da naviještanje Isusa i njegova evanđelja uvijek uključuje određeni izlazak i hod. Kada sam bio provincijal isusovaca u Argentini, podupirao sam širenje malih ʹmisijskih mjestaʹ diljem zemlje.″
Posljednje, 14. poglavlje knjige naslovljeno je ″ʹNeʹ ʹklerikalnim neokolonijalizmimaʹ″, gdje Papa upozorava da se evangeliziranje mora činiti ponizno, u duhu zajedništva, bez preuzetnosti da se braći u svijetu govori što smiju ili ne smiju činiti″ te je Papa napomenuo da se sprječavanje takozvanih malabarskih obreda u Indiji i kineskih obreda u Kini pokazalo ″pogrješkama koje su stoljećima opterećivale naviještanje evanđelja u tim zemljama″.
Osvrt na ovu vrijednu i evanđeoskim duhom protkanu knjigu o evangelizaciji, misijama i misionarima završavamo Papinim zahvalnim prisjećanjem na isusovačke misionare, ponajprije svetoga Franju Ksaverskoga, zaštitnika misija, najvećega misionara nakon svetoga Pavla apostola. Papa je Franjo rekao da je Franjo Ksaverski skončao ″gledajući Kinu, kamo je htio poći, a nije uspio doći. Umire tako, bez ičega, sam pred Gospodom. Umire ondje, pokopan je, i to je kao kad se zakopa sjeme″. K tome je papa Franjo rekao da mu je kardinal Cláudio Hummes ispripovijedao ovo:
″Kad stignem u neko novo mjesto u Amazoniji, odmah pođem na groblje. Vidim mnogo grobova misionara i misionarki koji su se ondje istrošili, potrošili su svoj život u toj zemlji. I mislim: ovo su sve sveci, svi su već s Gospodinom. Svi bi mogli biti kanonizirani. Umirući na tim mjestima, posađeni su u zemlju poput sjemena. Pravi misionari i prave misionarke, svake vrste, nisu samo ʹposlaniʹ. Nisu samo posrednici. Oni idu u misije slijedeći Isusa, s Isusom, zajedno s Isusom. Oni hodaju s njim. A kad su misionari veliki, razumije se da je On taj koji ih vodi. Oni su ti kojima je pružena prilika imati pred očima, a i sve nas podsjetiti na to koliko je istinito Isusovo obećanje: ʹJa sam s vama u sve dane, do svršetka svijeta.ʹ″
