Razmišljanje uz misna čitanja 25. nedjelje kroz liturgijsku godinu

Ivica Hadaš - Vatikan

U evanđelju sutrašnje liturgije Isus nam daje pouku koja nas zbunjuje, jer nam se čini da je Gospodin nepravedan. Zapravo, želi otvoriti naša srca; ne želi da ostanemo u perspektivi ograničene i opće prihvaćene pravednosti, nego da se otvorimo Božjoj velikodušnosti koja mijenja našu perspektivu. Radi se o prispodobi o gospodaru koji poziva različite sluge kako bi radili u njegovom vinogradu i koji plaća na kraju dana.

Kao pripremu za tu evanđeosku pouku, sutrašnja nam liturgija daje da čitamo kratak tekst iz Knjige proroka Izaije u kojem Bog kaže: „Moje misli nisu vaše misli i puti moji nisu vaši puti, govori Gospodin“.

Naše su misli ljudske, no Božje su misli drugačije. Stoga smo pozvani prihvatiti Božje misli, kako bismo sudjelovali u Božjoj dobroti i radosti. Ne smijemo ostati na zemaljskoj i škrtoj razini, nego moramo otvoriti svoje srce. Gospodin je milosrdan, velikodušno oprašta, pun je velikodušnosti i želi nam priopćiti svoju velikodušnost.

Evanđeoska nam prispodoba pokazuje gospodara koji više puta prima radnike kako bi radili u njegovom vinogradu. Iziđe rano ujutro i primi nekoliko radnika, dogovorivši se s njima za plaću od jednog denara za cijeli radni dan.

Potom iziđe ujutro, oko 9 sati, ugleda druge kako stoje besposleni, pa i njih primi. Iziđe još o podne i oko 3 sata poslijepodne i učini isto. Na kraju iziđe oko 5 sati poslijepodne, nađe druge nezaposlene ljude, te im kaže: „Zašto ovdje stojite vazdan besposleni?“ Odgovore mu: „Jer nas nitko ne najmi“. Gospodar je i te ljude poslao u svoj vinograd, dajući im da rade samo sat vremena.

Navečer kaže svojem upravitelju: „Pozovi radnike i podaj im plaću počevši od posljednjih pa sve do prvih“. Ta pojedinost ističe Isusovu nakanu; želi pripremiti iznenađenje koje se očituje u neuobičajenom načinu plaćanja. Radnici koje je gospodar primio u 5 sati poslijepodne, primili su svaki po denar, to jest plaću koju je dogovorio s radnicima koji su ujutro došli prvi. Normalno je da su onda oni očekivali da će primiti mnogo više, no i oni su primili jedan denar. Stoga su mrmljali protiv gospodara: „Ovi posljednji jednu su uru radili i izjednačio si ih s nama, koji smo podnosili svu tegobu dana i žegu“. I nama gospodarevo ponašanje izgleda vrlo nepravedno.

No gospodar je jednome od njih protumačio: „Prijatelju, ne činim ti krivo. Nisi li se pogodio sa mnom po denar?“ Gospodar je radnicima koji su došli rano ujutro dao ono što su se dogovorili. To je bilo pravedno.

Potom je pokazao drugu perspektivu velikodušnosti: „Hoću i ovomu posljednjemu dati kao i tebi“. To znači da gospodar želi biti velikodušan prema radnicima posljednjeg sata. Nisu zaradili plaću koju su primili, no treba im kako bi živjeli. Gospodar zna za njihove potrebe i velikodušno im daje nešto više, te kaže: „Nije li mi slobodno činiti sa svojim što hoću?“

Moramo razlikovati dvije stvari. S jedne strane pravdu, a s druge velikodušnost prema potrebitima. Radnici posljednjeg sata nezaposleni su ljudi koji ništa ne mogu zaraditi; potrebna im je plaća i zato im gospodar daje ono što im je potrebno.

Možemo sa zadovoljstvom primijetiti kako se ta evanđeoska pouka danas ostvaruje u našem društvu. Danas se proglašavaju zakoni na temelju kojih i oni koji ne rade primaju novac. Nezaposleni tako primaju naknadu koju nisu zaradili radom, nego je primaju zbog životnih potreba. Daju se i obiteljski dodaci. Među radnicima koji rade isti posao, onaj koji nema djece prima normalnu plaću, dok onaj tko ima djecu, prima više.

Društvo je shvatilo da se ne može temeljiti isključivo na opće prihvaćenoj pravdi. Sigurno nije bilo lako doći do tog rješenja, jer većina ljudi razmišlja u skladu s kriterijima opće prihvaćene pravde, to jest za isti se posao mora primiti ista plaća, i ne razmišljaju o ljudima koji imaju različite potrebe. Međutim, danas postoji socijalno zakonodavstvo koje vodi računa o tim potrebama. Na primjer, ako je osoba bolesna i ne može raditi, jednako tako prima plaću. Ta je činjenica s točke gledišta opće prihvaćene pravednosti nepravedna, no sa stajališta dobre socijalne organizacije pravedna je. Tako vidimo da je evanđeoska pouka sutrašnje liturgije ušla u pamet ljudi našega vremena i promijenila je društvene odnose, te je to za nas razlog velike radosti.

S druge nas strane pouka tog evanđeoskog odlomka osobno uključuje; moramo imati otvoren mentalitet i velikodušno srce. Ako želimo imati Božje misli, ne smijemo biti navezani na škrt i uskogrudan način opće prihvaćene pravednosti, nego moramo biti osjetljivi na potrebe drugih.

To postaje vrlo aktualno i u odnosima među narodima. Bogate zemlje moraju pomagati siromašnima. Tu se ne radi o opće prihvaćenoj pravednosti. Naime, u skladu s tom pravednošću, bogate su zemlje radom, velikom mukom i inovativnošću, došle do tog bogatstva. No danas smo osjetljiviji na činjenicu da onaj tko je bogat, mora misliti na siromašnoga, pomažući mu konkretno kako bi također svojim radom postao bogat. Tako vidimo da kršćanski mentalitet malo po malo uistinu prodire u naše društvo.

Drugo čitanje sutrašnje liturgije nema izravan odnos s evanđeljem; ipak, pokazuje nam velikodušnost svetoga Pavla koji se nalazi u zatvoru i trpi kaznu. Razmišlja i ističe da bi smrt za njega bila dobitak, jer bi zahvaljujući smrti postigao konačno i savršeno jedinstvo s Kristom. S druge strane, suočava se s konkretnim potrebama Filipljana i drugih ljudi; svjestan je da je potreban njegov apostolski rad. Živjeti u tijelu znači plodonosno raditi. Stoga odlučuje i dalje raditi za Filipljane. Ne brine se o nagradi i plaći, nego želi velikodušno raditi u Gospodinovoj službi.

Tako apostol Pavao pokazuje da nema škrt i uskogrudan duh, nego da ima vrlo velikodušno srce. I na tragu prvoga čitanja i evanđelja, prihvaća Božje misli, odričući se ljudskih misli i razmišljanja na ljudski način, te se ponaša vrlo velikodušno.

Euharistija nas potiče da idemo u istom smjeru; ulijeva u naše srce velikodušnost Isusa koji je svoj život dao za nas grešnike. Da bismo bili s njim ujedinjeni, moramo prihvatiti tu velikodušnost i odreći se previše škrtog i uskogrudnog ljudskog mentaliteta.