Razmišljanje uz misna čitanja 24. nedjelje kroz liturgijsku godinu

Ivica Hadaš - Vatikan

Biblijska čitanja sutrašnje liturgije pouka su o oprostu i milosrđu. U našem životu oprost ima veliku važnost, jer svi smo grešnici, nesavršeni, vrijeđamo Boga i uzajamno se vrijeđamo. Kad ne bi bilo oprosta, situacija bi bila uistinu pogubna i bezizlazna; išlo bi se iz osvete u osvetu, sve do potpunog uništenja. To se, nažalost, danas očituje među ljudima. Postoje međusobno neprijateljske obitelji koje se osvećuju sve do uništenja svojih suparnika.

Bog je u svojoj dobroti došao na ovaj svijet da nam donese svoje milosrđe i oprost, no i od nas traži da opraštamo.

Već Stari zavjet pokazuje odnos koji postoji između oprosta koji primamo od Boga i onoga koji moramo dati svojoj braći.

Odlomak iz Knjige Sirahove sutrašnje liturgije pokazuje kako je potpuno nedosljedno tražiti da nam Bog oprosti i istovremeno ne oprostiti braći: „Ako čovjek goji mržnju na drugoga, kako može od Gospodina tražiti ozdravljenje?“ Ozdravljenje je uvjetovano oprostom, jer Stari zavjet uspostavlja uski odnos između bolesti i grijeha. Osim toga, da bismo ozdravili, potrebno je da nam prije toga bude oprošteno.

„Kad s čovjekom sličnim sebi nema milosrđa, kako može moliti se za svoje grijehe? On, koji je sâm od mesa, goji osvetljivost, pa tko će mu oprostiti grijehe?“ Potpuno je nelogično htjeti da nam bude oprošteno, a ne oprostiti drugima.

Pisac Knjige Sirahove potom upućuje poziv vjerniku: „Oprosti nepravdu svojemu bližnjemu, pa kad budeš molio, grijesi će se tvoji oprostiti“.

Isus tu Sirahovu pouku ističe na mnogo snažniji i uvjerljiviji način prispodobom u kojoj pokazuje nedosljednost onoga kojem je oprošteno, a ne želi oprostiti. U toj prispodobi Isus govori o dugovima, kao što i u Očenašu, o oprostu govori slikom o dugovima: „Otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim“.

Petar pita Isusa: „Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svomu ako se ogriješi o mene?“ Petar je shvatio da je Gospodin milosrdan i da želi promicati milosrđe, no misli da postoji granica opraštanju, da se ne može beskonačno opraštati; stoga pita: „Do sedam puta?“

Petru se već čini mnogo bratu oprostiti sedam puta; i nama se već čini mnogo drugi put oprostiti slične grijehe koji su počinjeni protiv nas. Kada se jednom oprosti, zahtijeva se da se taj grijeh više ne ponavlja.

Dakle, Petar pokazuje da je velikodušan, kada kaže: „Do sedam puta?“ Isus mu je odgovorio mnogo radikalnije: „Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam“. To je kao da kaže: „uvijek“. Naime, sedamdeset puta sedam označava beskonačan broj. Nevjerojatno je da nas neki brat uvrijedi 490 puta! Koja osoba ima mogućnosti toliko puta uvrijediti drugu osobu?

Isus nam svojim odgovorom želi reći da uvijek moramo biti spremni opraštati svojem bratu, iako nas neprestano vrijeđa. Potom taj svoj zahtjev potvrđuje prispodobom o milosrdnom kralju i nemilostivom sluzi.

Kralj je u toj prispodobi milosrdan čovjek. Dolazi mu sluga koji mu duguje deset tisuća talenata, to jest veliku svotu, kao možda danas nekoliko milijuna eura. Budući da ga sluga preklinje, baca se na zemlju i kaže mu: „Strpljenja imaj sa mnom, i sve ću ti vratiti“, gospodar mu se smilova i pusti ga da ide, opraštajući mu dug. Dakle, sluga je od Gospodara primio dar izvanredne velikodušnosti.

No samo što je sluga izišao, susreo je drugog slugu, kao što je i sam, koji mu je dugovao sto denara, to jest smiješan iznos u usporedbi s deset tisuća talenata. Sto denara u ono vrijeme bila je plaća za sto radnih dana. Dakle, radilo se o iznosu određene važnosti, no vrlo malom u odnosu na prvi iznos.

Sluga kojem je gospodar dao velikodušan dar, zapravo ga se ne sjeća i zgrabivši druga, stane ga daviti i kaže mu: „Vrati što si dužan!“ Čovjek je učinio točno ono što je on učinio pred gospodarom; bacio se na zemlju i molio ga: „Strpljenja imaj sa mnom i vratit ću ti“.

Situacija je u svemu slična, no završetak je potpuno suprotan. Sluga kojemu je gospodar velikodušno oprostio, ne želi slušati svojeg druga i baca ga u zatvor, sve dok ne plati cijeli dug. To je ponašanje zaista nevjerojatno i zato su se drugi sluge sablaznili. Takva je nedosljednost neshvatljiva!

I mi smo nedosljedni kada ne opraštamo svojoj braći. Bog nam je oprostio veliki dug; oprostio nam je počevši od krštenja, to jest oprostio nam je izvorni dug i potom neumornim milosrđem, čim pokažemo i najmanji znak kajanja, oprašta nam sve grijehe. Bog naše grijehe pretvara u priliku za najobilnije milosti i najvelikodušniju ljubav. No ako zatvorimo svoje srce ljudima koji su nas uvrijedili, ali mole oprost, zaista smo potpuno nedosljedni. To je ono što Isus želi da shvatimo tom prispodobom.

Isus nam pomaže shvatiti da situacija te vrste sprečava da se očituje Božje milosrđe. Ako želimo primiti Božje milosrđe, moramo mu dopustiti da prođe kroz nas, opraštajući onima koji su nas uvrijedili.

Gospodin nam kaže da od srca moramo oprostiti. Ne smijemo opraštati nevoljko i s mukom, nego velikodušno, s puno razumijevanja, pažnje i poštovanja. Naime, osoba koja nas vrijeđa sama pada u vrlo lošu i zlu situaciju. Biblija nam pomaže shvatiti da tko ubije drugu osobu, ubija samoga sebe, to jest ubija vlastitu dušu. Moramo suosjećati s tom osobom, više nego srditi se na nju ili je prezirati.

U molitvi Oče naš Isus je htio dati istu pouku; dao je da se izravno ostvaruje oprost koji molimo od Boga, oprostom koji smo spremni dati svojoj braći: „Otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim“.

Isus je htio da taj nauk bude dobro ukorijenjen u našem srcu. Moramo znati da ne možemo primiti Božje milosrđe ako svoje srce zatvaramo braći. Nebeski Otac pun je ljubavi, želi nam darovati svoju ljubav, no ne može ako svoje srce zatvaramo ljubavi prema drugima. To je neophodan zahtjev.

U drugom čitanju sutrašnje liturgije sveti Pavao ističe: „Nitko od nas sebi ne živi…, jer ako živimo, Gospodinu živimo“. Živjeti za Gospodina znači biti sudionici njegova milosrđa.

Isus je bio milosrdan do krajnjih granica; umro je za naše grijehe, dao je svoj život za nas, dok smo mu mi zbog grijeha bili neprijatelji. Pobijedio je grijeh. Sada traži da živimo za njega, to jest da živimo u njegovoj ljubavi i da budemo ujedinjeni s njim u milosrđu.

Sveti Pavao s nama želi podijeliti Božju radost opraštanja. Boga raduje oprost, te želi i nas učiniti njegovim sudionicima. Kada u obitelji, među članovima, postoji velika nesloga, situacija je uistinu žalosna, i ti se ljudi ne mogu radovati. Međutim, ako se ta nesloga kao prepreka nadvlada, u njihova se srca može vratiti božanska radost.

Molimo za milost da zaista budemo otvoreni i spremni kako bismo mogli i sami primiti Božje milosrđe, te da bismo ga mogli podijeliti i darovati svoj svojoj braći.