Razmišljanje uz misna čitanja 23. nedjelje kroz liturgijsku godinu
Ivica Hadaš - Vatikan
Sutrašnja nam liturgija daje pouku o zajedničkom životu. Evanđeoski odlomak govori o odnosu s bratom koji je napravio grijeh, te potom o odnosima u molitvi; o odnosima razumijevanja, kako bismo u ime Gospodina bili ujedinjeni. To je uvijek aktualna tema, jer zajednički je život često među članovima zajednice obilježen napetostima.
Problem koji je Isus istaknuo tiče se više brata koji je počinio grijeh. Istinu govoreći, evanđeoski odlomak nije potpuno jasan; u nekoliko rukopisa možemo pročitati: „Ako tvoj brat pogriješi protiv tebe“; drugi međutim ostavljaju stvar neodređenom, izostavljajući posljednji izraz. Ipak odlomak je razumljiviji ako se radi o grijehu počinjenom protiv zainteresirane osobe: „Pogriješi li tvoj brat protiv tebe, idi i pokaraj ga nasamo“. Osim toga, radi se o osobi koju je brat teško uvrijedio, to jest koju je uvrijedio član zajednice.
Općenito je u takvom slučaju moguće ponašati se na nekoliko načina. Prvi način je osveta, to jest pronaći način kako se bratu osvetiti. No to je ponašanje potpuno isključeno u evanđeoskom odlomku. Drugo moguće ponašanje jest šutjeti i podnijeti uvredu bez reakcije. Ni to nam se ponašanje ne savjetuje u evanđeoskom odlomku. Ono može biti prikladno u nekim prilikama, no obično izaziva neprikladne i teške reakcije, jer uvreda koju smo podnijeli vrije u srcu, te izaziva nesvjesne i vrlo negativne reakcije.
Prvo čitanje sutrašnje liturgije kaže da u mnogim slučajevima nije dopušteno šutjeti, nego treba imati hrabrosti govoriti. Jedan drugi odlomak u Starom zavjetu preporučuje: „Ne mrzi svoga brata u svom srcu! Dužnost ti je koriti svoga sunarodnjaka. Tako nećeš pasti u grijeh zbog njega“. To kaže i Isus, dodajući da moramo biti pažljivi i oprezni, te da ne prekoravamo brata pred svima: „Idi i pokaraj ga nasamo“. Zbog bratske ljubavi, kako ne bismo uvrijedili brata, trebamo pažljivo, s poštovanjem i ljubavlju, tražiti pomirenje.
Potom je nastavio: „Ako te posluša, stekao si brata“. Tu se vidi da je cilj prijekora posve pozitivan; ne radi se o zahtjevu za popravljanjem, nego o uspostavi uistinu bratskih odnosa, jedinstva i razumijevanja. Tako se zaslužuje brat koji bi inače bio izgubljen, jer bi ostala nesloga između dvije osobe.
No Isus razmatra i slučaj u kojem brat ne prihvaća prijekor i ne priznaje vlastitu pogrešku, te ne želi uspostaviti bratske odnose. Stoga je Isus predvidio drugu etapu koja je također vrlo osjetljiva: „Ne posluša li te, uzmi sa sobom još jednoga ili dvojicu, neka na iskazu dvojice ili trojice svjedoka počiva svaka tvrdnja“. Tu se možemo diviti koliko je Gospodin osjetljiv i pažljiv.
Često, kada smo uvrijeđeni, umjesto da razgovaramo s osobom koja nas je uvrijedila, obraćamo se drugim ljudima kako bismo tu osobu osudili, loše govorili o njoj, ogovarali je i štetili njenom ugledu pred njima. Međutim, Isus kaže da izravno razgovaramo s bratom koji nas je uvrijedio i potom, ako ne sluša, da razgovaramo s njim u prisutnosti jedne ili dvije osobe, koje mogu podržati naše nastojanje za pomirenjem i uvjeriti brata da shvati da je pogriješio, te da se mora odreći svojeg negativnog ponašanja.
Samo ako taj drugi pokušaj ne uspije, Isus kaže da se treba obratiti kršćanskoj zajednici: „Ako ni njih ne posluša, reci Crkvi“. Treba se nadati da će tada, pod pritiskom zajednice, grešnik priznati svoju krivnju i odreći se svojeg tvrdokornog ponašanja. „Ako pak ni Crkve ne posluša, neka ti bude kao poganin i carinik“. To je posljednji mogući ishod nastojanja za pomirenjem, vrlo tužan ishod, ali koji odražava činjenicu da ne postoji više nikakav bratski odnos i više nije moguće imati odnose s tom osobom.
U cijelom tom procesu raspoznajemo Isusovu zabrinutost za bratske odnose u zajednici. Često su u našim zajednicama napetosti, postoje ljudi koji se osjećaju uvrijeđeni, ponekad toga nisu svjesni ili proživljavaju trenutke srdžbe. Stoga je uvijek potrebno tražiti lijek za te situacije i Isus nas poziva da ga tražimo pažljivo, s poštovanjem i ljubavlju, strpljivo i ustrajno sve do posljednje mogućnosti.
Gospodin napominje da je neophodno pomirenje, jer ono što činimo na zemlji, ima odraz i na nebu: „Zaista, kažem vam, što god svežete na zemlji, bit će svezano na nebu; i što god odriješite na zemlji, bit će odriješeno na nebu“. Djela koja smo učinili na zemlji, imaju odjeka na nebu. Stoga imamo veliku odgovornost. Ako pozitivno prihvaćamo Isusovu riječ, radosno ćemo činiti stvari koje zapravo imaju konačnu svrhu i bit ćemo sretni što smo ostvarili nešto trajno.
Što se tiče molitve, Isus kaže da je molitva, kada molimo sami, manje djelotvorna od molitve kada molimo s drugima: „Ako dvojica od vas na zemlji jednodušno zaištu što mu drago, dat će im Otac moj, koji je na nebesima“. Zajednička je molitva djelotvornija, upravo zato što odgovara želji Oca nebeskoga da se sva njegova djeca međusobno ljube. Ta se velika želja ostvaruje kada se nekoliko ljudi okupi na molitvu, kako bi Oca tražili istu stvar.
Zajednička molitva ima veliki privilegij posebne Isusove prisutnosti: „Gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima“. Isus je na poseban način prisutan u euharistiji, no prisutan je i tamo gdje je bratska ljubav utemeljena na vjeri u njega. Stoga se tu ne radi samo o ljudskoj simpatiji, nego o ponašanju koje je utemeljeno na uvjerenju da Gospodin u naša srca ulijeva svoju ljubav. Ulijeva je kako bismo mogli ljubiti Boga i svakoga od svoje braće.
Božja nakana, nakana cijeloga otkupljenja i utjelovljenja je ljubav. U drugom nam čitanju sutrašnje liturgije sveti Pavao kaže da je ljubav prema bližnjemu potpuno izvršavanje zakona.
U svojem životu moramo nastojati da prema nikomu nemamo nikakvoga duga, no možemo i moramo biti dužni uzajamnoj ljubavi. Taj dug uistinu neće nikada biti plaćen. Sveti Pavao je istaknuo: „Jer tko drugoga ljubi, ispunio je Zakon“ i protumačio je da su sve zapovijedi koje se odnose na naš odnos s drugim ljudima izvršene kada druge ljubimo: „Ne čini preljuba! Ne ubij! Ne ukradi! Ne poželi! I ima li koja druga zapovijed, sažeta je u ovim riječima: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga“.
Istina je da se ljubav suzdržava od svih tih zlih djela koja zabranjuju deset Božjih zapovijedi, dapače, čini mnogo više, jer nas potiče da pozitivno djelujemo u korist svojeg bližnjega. Ljubav je potpuno izvršavanje zakona, jer nadilazi zahtjeve zakona.
Sveti Pavao se nikada ne umara govoriti da je zadatak kršćanina samo ljubiti. Tko ljubi, ne mora se brinuti za zapovijedi, jer ih izvršava bez razmišljanja. Jasno je da čovjek pun ljubavi potpuno izvršava zakon.
To je usmjerenje za nas mnogo korisnije i mora uvijek biti prisutno u našem životu. Stvoreni smo iz ljubavi. Bog koji je ljubav, stvorio nas je kako bi nas učinio sudionicima svoje ljubavi. Stvorio nas je, jer nas želi ljubiti i zato što želi da mi ljubimo s njim; želi da ljubimo njega i s njim da ljubimo druge. To je najviši ideal našega života. Toga uvijek moramo biti svjesni, jer je temeljno, te nam daje rješenje svih problema i teškoća koje možemo susresti na svojem putu.
Milošću Gospodinovom uvijek možemo ljubiti, pa i u najtežim situacijama. Isus nas je ljubio u vrlo teškim situacijama i sada nam priopćuje snagu svoje ljubavi.
