Traži

Vatican News
Presveto Ime Marijino Presveto Ime Marijino  (BAV Vat.gr. 1162, f. 6r)

O biblijskim i teološkim, povijesnim i kulturološkim aspektima blagdana Imena Marijina

Dana 12. rujna Katolička Crkva slavi blagdan Imena Marijina, kojim se izražava svetost Bogorodice, Isusove majke, i Njezina uzvišenost iznad svih ljudi; slavimo ime bezgrješne i u nebo uznesene naše zagovornice i posrednice.

Marito Mihovil Letica - Zagreb

Latinska izreka ″Nomen et omen″, u doslovnome značenju ″Ime i znamen″, hoće kazati da je ime ujedno, u isti mah, i znamen. U tome smislu možemo često naići na sličnu izreku ″Nomen est omen″, u značenju ″Ime je znamen″. Ime nije samo razlikovna oznaka s pomoću koje ljudi komuniciraju i zadobivaju vlastiti identitet u društvu nego znatno više i dublje: ime predstavlja osobu s njezinim značajkama, osobinama, individualnim i, što je još važnije, u relaciji s drugima.

To se na osobit način odnosi na biblijska imena, koja su znatnim dijelom postala dio judejsko-kršćanske tradicije te se nadijevaju i danas. Ana, Elizabeta, Dina, Lea, Marija, Marta, Tamara, Rahela, Rebeka, Suzana, Abraham, Andrija, Ivan, Jakov, Josip, Luka, Marko, Matej, Petar, Šimun…, samo je manji dio tradicionalnih imena koja nalazimo u Bibliji, u knjigama Staroga i Novoga zavjeta. Biblijsko ime nije samo znak nego i, kako je već rečeno, osobit znamen. Valja k tome reći da su neka izvorno hebrejska imena dospjela do nas u heleniziranome obliku: tako je, primjerice, ime ″Mirjam″ preinačeno u Marija, kao što je ″Elišeba″ danas u zapadnome svijetu poznata kao Elizabeta, a ″Šošana″ kao Suzana. Dobro je dometnuti i to da potonje ime, Suzana, mnogi povezuju s hrvatskom riječju ″suza″, a nekima se upravo zbog konotacije plača i tuge dotično ime iskazuje neprivlačnim. No riječ ″šošan″ na hebrejskome znači ʹljiljanʹ, ʹlijerʹ, ʹkrinʹ, pa je hrvatska istoznačnica imena Suzana ustvari Ljiljana. Mi ćemo danas govoriti o najslavnijoj nositeljici najčešćega ženskog imena u Bibliji – a to je Marija. Ovo ime nosi sedam biblijskih žena.

Dana 12. rujna Katolička Crkva slavi blagdan Imena Marijina, kojim se izražava svetost Bogorodice, Isusove majke, i Njezina uzvišenost iznad svih ljudi; slavimo ime bezgrješne i u nebo uznesene naše zagovornice i posrednice. Kada je riječ o značenju imena ″Marija″ valja reći da nema jedinstvena stajališta, ali najveći je broj znalaca sklonih mišljenju da ono dospijeva od hebrejskoga ″Mirjam″, koje se sastoji od ″myr″, u značenju ʹljubljenaʹ, i ″Jam″, što bi bila skraćenica od Božjega imena Jahve; te bi u tome smislu Marijino ime značilo ʹònā koja je od Boga (Jahve) ljubljenaʹ. Ima ih koji tumače da ime potječe od hetitske riječi ″Maria″ u značenju ʹkoja je kao kopljeʹ. Postoje i druga tumačenja Marijina imena, koja kažu da ono znači ʹlijepaʹ, ʹgospodaricaʹ, ʹgospođaʹ odnosno ʹgospaʹ, ʹzvijezda moraʹ i slično. Gospa, napisana velikim početnim slovom, jedno je od najčešćih Marijinih imena, a nastalo je, dobro je pripomenuti, od arhaične opće imenice ″gospa″ (danas običavamo reći ″gospođa″). Ime Djevice Marije, naše Gospe, nama kršćanima je blisko i drago, blagoslovljeno i sveto. Pobuđuje uzvišene osjećaje, ispunja nas vjerskim zanosom, daje neprolazni sjaj najblistavijim pobjedama.

Djevica Marija posebna je među ljudima, slobodna od grijeha. Predala je svoj život Božjoj volji i poslušno postala Bogorodica, majka našega Spasitelja, Bogočovjeka Isusa Krista. Neizmjerna je to čast, ali i teška zadaća, što vrhunac doseže u boli za Sinom koji umire na križu. Zbog svoje poslušnosti i spremnosti, vjere i poniznosti, Marija je nagrađena nebeskom slavom te je postala Majka Crkve i Majka svakoga kršćanskog vjernika koji zaziva Njezino ime moleći Djevicu Mariju da bude zagovornica i pomoćnica u životnim poteškoćama i izazovima.

Povijesna svjedočanstva kažu da se Ime Marijino počelo najprije častiti u španjolskoj biskupiji Cuenca godine 1513. Nakon toga se običaj proširio Napuljskim Kraljevstvom, a u cijelu Katoličku Crkvu uveo ga je papa Inocent XI. kao ″Dan pobjede″, što bijaše osobita zahvala Mariji i njezinu zagovoru za pobjedu kršćanske vojske nad Turcima kod Beča godine 1683. Naime, Habsburška Monarhija bila je u drugoj polovici 17. stoljeća trajno pod udarom goleme i snažne turske vojske, koja je pod vodstvom velikoga vezira Kara Mustafe od sredine srpnja do sredine rujna 1683. opsjedala Beč, koji se našao u okruženju i gotovo bezizglednome položaju. U pomoć Beču pristigla je poljska vojska na čelu s kraljem Janom III. Sobieskim, a budući da se to dogodilo na blagdan Male Gospe, iscrpljeni stanovnici i branitelji Beča izravno osjetiše zagovor Majke Božje, kojoj su se tih teških ljetnih mjeseci svesrdno molili. Kralj Sobieski pozove svoje vojnike da u ime Marijino krenu u bitku, u pomoć opkoljenome Beču, te 12. rujna kršćanska vojska srčano udari na Osmanlije, koji su ubrzo bili razbijeni. Pobjegoše glavom bez obzira ostavivši za sobom svoje ranjene i poginule, velik dio oružja i streljiva, čak i ratnu zastavu.

Nakon te velike pobjede papa je Inocent XI. odredio da se blagdan Imena Marijina slavi u cijeloj Crkvi u nedjelju nakon Male Gospe. Početkom 20. stoljeća papa Pio X. premjestio je slavlje na 12. rujna jer je to dan kada je pobjeda izvojevana. Premda nakon reforme katoličkoga kalendara 1969. godine blagdan Imena Marijina više nije općevažeći za cijelu Crkvu, nego se može slaviti u pojedinim biskupijama odnosno mjesnim crkvama, ovaj je blagdan zadržao u hrvatskome narodu veliko značenje. Unatoč tomu, njegova povijesna pozadina nije među širim vjerničkim pukom dovoljno poznata.

Završavamo molitvom Imenu Marijinu:

″Svemogući Bože, koji vidiš kako se iskreno želimo skloniti pod sjenu imena Marijina, dostoj se, molimo Te, da je što češće u našim potrebama zazivamo, primimo milost i oproštenje s Tvojih svetih nebesa. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.″

Ovdje poslušajte prilog: O biblijskim i teološkim, povijesnim i kulturološkim aspektima blagdana Imena Marijina
13 rujna 2020, 12:29