Razmišljanje uz misna čitanja 19. nedjelje kroz liturgijsku godinu

Ivica Hadaš - Vatikan

Liturgijska nam čitanja sutrašnje nedjelje prikazuju značajan evanđeoski događaj o Isusu koji hodi po moru i Petru koji mu hoće ići u susret oponašajući ga. Prvo nam čitanje sutrašnje liturgije govori o jednom drugom božanskom očitovanju o kojem govori prorok Ilija. Drugo čitanje sutrašnje liturgije nema izravan odnos s tim događajima, ali izražava žalost svetoga Pavla zbog nevjere njegove braće po tijelu, to jest Židova.

Prvo nam čitanje predstavlja objavu Boga, to jest očitovanje Boga. Ilija koji se nalazi u velikoj teškoći i opasnosti, jer ga kraljica Izabela želi ubiti, pobjegao je u pustinju i došao na Božje brdo Horeb, te ušao u neku pećinu kako bi ondje prenoćio. Gospodin ga je pozvao da iščekuje njegovo očitovanje: „Iziđi i stani u gori pred Gospodinom“.

Potom je Gospodin prošao, no na vrlo drugačiji način od onoga kako se pred cijelim narodom objavio na gori Sinaj. Tamo se objavio u naletu strašnoga vjetra, u velikom nevremenu, tako da je drhtalo cijelo brdo. Tako je objavio svoju moć i narod ispunio strahom koji je bio pozitivan, jer nas čuva od grijeha. Tko se Boga boji, ne usuđuje se činiti djela koja ga vrijeđaju.

I u Ilijinom slučaju bio je silan vihor, tako snažan da je brda drobio i hridi lomio, no Gospodin nije bio u olujnom vihoru. Nakon olujnog vihora bio je potres, no Gospodin nije bio u potresu. Nakon potresa bio je oganj, no Gospodin nije bio ni u ognju. Dakle, u tom događaju nije bio ni jedan element koji je karakterizirao Gospodinovo očitovanje na Sinaju. Na kraju, bio je šapat laganog i blagog lahora i u njemu se očitovao Gospodin. Stoga je Ilija pokrio lice plaštem i zaustavio se na ulazu u pećinu, kako bi čuo Gospodinov glas.

Taj nam tekst pomaže shvatiti da se Bog može očitovati na vrlo različite načine; na zadivljujući izvanjski način, sa zastrašujućim prirodnim pojavama, ali i u nutrini srca, sa šapatom laganog i blagog lahora. Možda je to posljednje očitovanje značajnije od drugoga; pokazuje da je Bog uistinu u svim stvarnostima i u svim ljudima; prisutan je u našem srcu, pa i ako ga ne prepoznajemo.

Isus obično u evanđelju svoje božanstvo očituje djelima milosrđa, velikodušne dobrote, prihvaćajući sve; ozdravlja bolesne, grli djecu, oprašta grešnicima, umnaža kruh za mnoštvo ljudi. No i na druge se načine očituje. Današnji događaj koji se odvija nakon umnažanja kruhova, pokazuje nam ga kako hoda po moru.

Nakon umnažanja kruhova, Isus je naredio učenicima da se popnu na lađu i da prijeđu na drugu stranu jezera. Mnoštvo je otpustio i uzišao na goru. Nije htio iskoristiti uspjeh umnažanja kruhova. Evanđelist Ivan protumačio nam je razlog za to; narod je od njega htio napravili kralja, no Isus nije želio biti zemaljski kralj; došao je kako bi dao svoj život, ne da bi nametnuo svoju vladavinu. Stoga je uzišao na goru kako bi molio.

U međuvremenu, lađa, u kojoj se nalaze učenici, našla se u teškoćama; zbog protivnog vjetra bila je šibana valovima. Isusovi se učenici često u evanđelju nalaze u sličnim situacijama.

Isus ponekad i nama, kada se u životu moramo suočiti s mnogim teškoćama, izgleda daleko, kao da ne postoji. No trebamo imati vjere, znati da On moli i da će nam dati svu potrebnu pomoć.

Naime, na kraju noći Isus dolazi k učenicima, hodajući po moru. To je božansko očitovanje, objava Boga koja objavljuje Isusovu umirujuću snagu. Isus može hodati po vodi kao da je zemlja. Knjiga Izlaska opisuje kako su Židovi prešli kroz more, hodajući po suhom; međutim, Isus hoda po moru. Učenici, kad su ga vidjeli da hoda po moru, očito su se prestrašili i od straha kriknuli, jer su mislili da se radi o utvari.

To je situacija koja se u životu Isusovih učenika često pojavljuje. On nam se čini kao utvara, izgleda potpuno drugačiji od toga kakvog ga poznajemo i izaziva strah. Stoga je Isus učenike ohrabrio: „Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!“ Petar, koji je među apostolima izgledao najpoduzetniji, onaj koji obično ima inicijativu, zamolio je Isusa: „Gospodine, ako si ti, zapovjedi mi da dođem k tebi po vodi!“ Osjećao je da s Isusom mora biti u bilo kojoj situaciji, njegova je ljubav toliko velika prema Isusu da ga svuda želi slijediti. Tada je tražio da ga može slijediti hodajući po vodi. Isus je prihvatio njegov zahtjev i rekao: „Dođi!“ Stoga je Petar sišao s lađe i počeo hodati po vodi kako bi došao k njemu.

I to je situacija u kojoj se kršćani mogu naći. Ponekad poduzimamo vrlo velikodušne inicijative, no i pomalo pretjerane. Da bismo pomogli siromašnim ljudima ili ostvarili nešto na čast Gospodinu, mislimo da moramo napraviti izvanredne stvari i koje Isus odobrava. Tada i mi počnemo hoditi po vodi. No nakon određenog vremena postajemo svjesni da smo u čudnoj situaciji, neprirodnoj i opasnoj.

Tako se Petar zbog oluje prestrašio i počeo tonuti. Zato je kriknuo: „Gospodine, spasi me!“ Isus mu je odmah pružio ruku, dohvatio ga i rekao mu: „Malovjerni, zašto si posumnjao?“ Rekao sam ti: „Dođi!“ Stoga si bez straha mogao hoditi po vodi. No posumnjao si i stoga si počeo tonuti. Naime, ono što te drži na nogama je vjera.

Kad poduzmemo neku velikodušnu inicijativu na temelju nadahnuća koje smo primili od Gospodina, moramo imati vjere, te je sačuvati u svim prilikama, i u najtežim i najčudnijim. Naime, ako sačuvamo vjeru, možemo nadvladati svaku teškoću. Već je prorok Izaija rekao: Ako ne vjerujete, nećete imati postojanosti. Tko vjeruje, neće se pokolebati. I u trenutku kada je Isus ušao u lađu, vjetar je utihnuo.

Taj je događaj za nas, ako smo velikodušni kršćani, vrlo značajan. Ako smo osrednji kršćani, ne poduzimamo nikakvu posebnu inicijativu, zadovoljavamo se životom koji je sebičan, koji se ograničava na naše interese i stoga se ne suočavamo s velikim teškoćama. Međutim, ako smo velikodušni kršćani, svako malo se nalazimo pred teškim situacijama. Evanđelje nam kaže da je to normalno. Dakle, zbog straha pred teškoćama koje bismo mogli susresti, ne moramo se odreći svojih inicijativa. Moramo ići dalje, nakon što smo molili Gospodina kako bismo znali odobrava li te inicijative, uvijek moramo sačuvati vjeru. Gospodin će nam pomoći, ponekad i na čudesan način, u svakom slučaju na djelotvoran način. Tako ćemo moći ostvariti njegovo djelo u svijetu.

U drugom čitanju sutrašnje liturgije sveti Pavao govori o svojim sunarodnjacima po tijelu, to jest Židovima. Kaže da zbog njih osjeća veliku žalost i neprestano trpljenje: „Istinu govorim u Kristu, ne lažem; susvjedok mi je savjest moja u Duhu Svetom: silna mi je tuga i neprekidna bol u srcu“.

Odakle dolazi ta žalost? Apostol Pavao to ne tumači, ali iz onog što je dalje napisano možemo shvatiti da se radi o nevjeri većine Židova. Kada sveti Pavao diktira Poslanicu Rimljanima, situacija je postala dosta jasna. Kršćani su samo manjina u židovskom narodu; većina naroda koju su predvodili farizeji i veliki svećenici odbila je Krista, nije željela vjerovati, jer kršćanska poruka na neki način smanjuje privilegije židovskog naroda i proširuje ih na pogane, uz uvjet da imamo vjere u Krista. Pogani su bili prihvaćeni u Crkvi kao da su Židovi. Stoga su se Židovi protivili toj perspektivi koja ih je lišavala privilegija i snažno su se zauzimali kako bi spriječili vjeru u Krista.

Sveti Pavao u Poslanici Korinćanima tumači da je morao mnogo trpjeti zbog svojih sunarodnjaka; primio je 39 udaraca, tri puta bio je šiban, jednom kamenovan. Ipak njegovo je najveće trpljenje to što vidi kako njegovi sunarodnjaci odbijaju Krista.

Umjesto da je za njih kazao loše stvari, sveti Pavao je nabrojio sve njihove privilegije: „Oni su Izraelci, njihovo je posinstvo, i slava, i savezi, i zakonodavstvo, i bogoštovlje, i obećanja; njihovi su i oci, od njih je, po tijelu, i Krist, koji je iznad svega, Bog blagoslovljen u vjekove“. Židovi su imali mnogo privilegija, no odbili su Krista. Zbog toga je sveti Pavao osjećao uistinu veliku bol, toliku da je rekao: „Da, htio bih ja sâm proklet biti, odvojen od Krista, za braću svoju, sunarodnjake svoje po tijelu“.

Sveti Pavao bio je spreman suočiti se sa svakom vrstom žrtve, samo da spasi svoju braću, da ih uvede u Kristovu Crkvu i dade im otkupljenje po vjeri u Krista. Dakle, moramo cijeniti to velikodušno ponašanje svetoga Pavla, to uistinu apostolsko srce koje trpi zbog tih ljudi koji ne prihvaćaju vjeru u Krista. I mi trebamo trpjeti, jer svijet u kojem živimo često odbija prionuti uz Krista. U našem svijetu postoji strašna sklonost odbijanju vjere. Govorimo o sekularizmu koji znači odbijanje ne samo Krista, nego i Boga. Čovjek ne želi Boga častiti, ni uključivati ga u razne odluke koje mora donositi.

Sve bi to u našem srcu moralo izazvati veliko trpljenje i želju da molimo za obraćenje onih koji ne vjeruju. Tada ćemo uistinu biti ujedinjeni sa Spasiteljevim srcem.