Vatican News
Jeli su svi i nasitili se (Mt 14,13-21). Jeli su svi i nasitili se (Mt 14,13-21). 

Razmišljanje uz misna čitanja 18. nedjelje kroz liturgijsku godinu

Jeli su svi i nasitili se (Mt 14,13-21).

Ivica Hadaš - Vatikan

Evanđelje nam sutrašnje liturgije govori o čudu umnažanja kruhova. Divimo se velikodušnosti Isusa koji se brine za potrebe ljudi!

Isus je otišao lađom kako bi se povukao na samotno mjesto, u osamu. Zajedno s apostolima, nakon aktivnosti i služenja koji su ih izmorili, tražio je malo mira. No to je saznalo mnoštvo koje ga je iz gradova slijedilo pješice. Stoga je Isus, kada je sišao s lađe, ugledao veliko mnoštvo ljudi.

Naša spontana reakcija u takvim bi slučajevima bila osjećaj neugode, jer su nam omeli plan da budemo malo u miru. Međutim, Isus se potpuno odriče svojega plana. Dapače, vidjevši veliko mnoštvo, odmah se sažalio, te izliječio bolesnike.

Suosjećanje je Isusova karakteristika u evanđeljima. Odmah misli na nelagodu ljudi, na njihove potrebe i trpljenje, te odmah s njima suosjeća. Isus u Matejevu evanđelju dva puta koristi izraz koji je Bog rekao kroz usta proroka Hošee: „Milosrđe mi je milo, a ne žrtva“. Isus zna da je Otac nebeski pun milosrđa i stoga dopušta da to Božje suosjećanje prolazi kroz njegovo ljudsko srce, stavljajući se u službu svim potrebitima: „Izliječi njegove bolesnike“. Isus dolazi ljude izliječiti i dati im radost i mir.

Kada je došla večer, učenici su pokazali da ne dijele s Isusom to njegovo suosjećanje, nego da razmišljaju na ljudski način, te su kazali Isusu: „Pust je ovo kraj i već je kasno. Otpusti dakle svijet: neka odu po selima kupiti hrane“. To je dobronamjerno razmišljanje. Mnogo je ljudi; nije moguće za njih se pobrinuti, stoga je najlogičnija stvar otpustiti sve te ljude, kako bi se snašli i sami pobrinuli za se. Ljudi su došli na vlastitu inicijativu, sada isto tako mogu otići i u obližnjim selima tražiti potrebnu hranu.

No Isus se s tim spontanim razmišljanjem ne slaže, te učenicima kaže: „Ne treba da idu, dajte im vi jesti“. Te su Isusove riječi nadahnule mnoge svece koji, vidjevši potrebe ljudi svojega vremena, umjesto da se žale i samo misle na sebe, potrudili su se izići u susret tim potrebama, osnivajući redove i redovničke kongregacije koji su se zauzimali na području milosrdne ljubavi.

„Dajte im vi jesti“, rečenica je koju svatko od nas mora čuti kao da je njemu upućena. Kada susretnemo potrebite ljude, ako želimo biti kršćani, moramo se brinuti za njih i učiniti sve što je moguće kako bismo njihove nevolje otklonili.

Učenici su nakon tih Isusovih riječi ostali nezadovoljni, jer je po njihovom mišljenju bilo nemoguće dati jesti tako velikom broju ljudi, zato su Isusu kazali: „Nemamo ovdje ništa osim pet kruhova i dvije ribe“. Apostol Andrija je u Ivanovu evanđelju dodao: „Ali što je to za tolike?“ Zapravo, to nije ništa. Stoga se čini da se Isusova zapovijed ne može ostvariti.

No Isus razmišlja na drugačiji način, te učenicima kaže: „Donesite mi ih ovamo“. Potom je naredio da mnoštvo sjedne, uzeo je pet kruhova i dvije ribe, podigao oči k nebu i izrekao blagoslov.

Tu imamo važan i odlučujući element. Isus se ne zaustavlja na vodoravnoj razini mnogih socijalnih djela, nego uzima vertikalni smjer; podiže oči prema nebu, to jest ulazi u odnos s Ocem nebeskim; i izgovara blagoslov, odnosno zahvaljuje Ocu. Naime, u skladu s hebrejskim načinom govorenja, blagosloviti Boga znači zahvaliti mu. Nakon rođenja Ivana Krstitelja, Zaharija blagoslivlja Boga, govoreći: „Blagoslovljen Gospodin, Bog Izraelov, što pohodi i otkupi narod svoj!“ Tako i mi tijekom prikaznih darova u misi zahvaljujemo Ocu, govoreći: „Blagoslovljen si Gospodine, Bože svega svijeta; od tvoje darežljivosti primismo kruh…“. Blagoslov upućen Bogu znači zahvaljivati mu.

Isus zahvaljuje Ocu za ono malo što ima na raspolaganju i istovremeno za mnogo što će primiti od njegove dobrote. Naime, uvjeren je u božansku velikodušnost i kada izgovara blagoslov, nada se da će mu Otac pomoći u toj neugodnoj situaciji i naći rješenje.

Potom razlomi kruh i dade ga učenicima, kako bi ga podijelili mnoštvu. Sve se to događa vrlo umjereno; nema vidljivog umnažanja komada kruhova, no svi jedu, siti su, i na kraju je preostalo mnogo više komada od pet kruhova i dvije ribe koji su bili na početku na raspolaganju. Tako se na kraju očitovala Božja velikodušnost. Cijelo je mnoštvo moglo jesti zahvaljujući Isusovu jedinstvu s Ocem nebeskim, zahvaljujući njegovoj molitvi, te suosjećanju njegova srca i njegovoj velikodušnosti.

To čudo nije samo događaj ograničen u vremenu, nego ima mnogo širi doseg. To je prethodno uobličavanje euharistije. I na Posljednjoj večeri Isus će uzeti kruh, razlomiti i nakon što će izgovoriti blagoslov, dat će ga svojim učenicima, govoreći: „Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje. Ovo činite meni na spomen“. To znači da se to Isusovo djelo mora umnažati. Zapravo ono se danas i dalje umnaža, na sve obilniji i velikodušniji način.

Isus je došao kako bi izliječio naše duše, mnogo više nego da bi izliječio naša tijela; došao je kako bi nahranio naše duše, mnogo više nego da bi nahranio mnoštvo koje je gladno materijalnoga kruha.

Prvo nas čitanje sutrašnje liturgije upravo potiče na razmišljanje o duhovnoj hrani. Prorok Izaija donosi nam Božje riječi: „Svi vi koji ste žedni, dođite na vodu; ako i nemate novaca, dođite! Bez novaca i bez naplate kupite i uživajte vino i mlijeko!“ Duhovna se hrana ne može prodati kao materijalna hrana; ona je Božji dar koji se daje u Crkvi kroz sakramente i koja hrani duše, dajući snagu, svjetlo i nutarnji mir.

Prorok Izaija ističe: „Zašto da trošite novac na ono što kruh nije i nadnicu svoju na ono što ne siti?“ Zašto se toliko brinemo za materijalne stvari i ne dovoljno za duhovne stvari?

„Mene poslušajte, i dobro ćete jesti i sočna ćete uživati jela“. To je poziv na prihvaćanje Božjega dara koji je zapravo jedan jedini; ljubav koja dolazi od njega i koja želi preobraziti naš život. Ta ljubav prolazi kroz Isusovo srce i dolazi do nas u našim situacijama duhovne potrebe. To je čudesna hrana koja nas hrani.

Mi uglavnom o tome ne razmišljamo, no naša je istinska želja prihvatiti Božju ljubav. To je naše zvanje. Stvoreni smo kako bismo bili ljubljeni i kako bismo ljubili u jedinstvu s Bogom i Kristom.

Drugo nam čitanje sutrašnje liturgije pokazuje vrijednost i snagu te ljubavi. Sveti Pavao ističe: „Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove?“ Ta je ljubav vrijednost koja nam je zajamčena na snažan i potpuno nepropadljiv način.

Apostol Pavao navodi sve najteže i najstrašnije prepreke: „Nevolja? Tjeskoba? Progonstvo? Glad? Golotinja? Pogibao? Mač?“ i zaključuje: „U svemu tome nadmoćno pobjeđujemo po onome koji nas uzljubi“. Tu vidimo kakva se snaga nalazi u ljubavi koja nam je dana od Boga po Kristovu srcu. To je snaga koja nadvladava sve nevolje, koja nam daje sposobnost za promjenu svih prepreka u priliku za napredak u ljubavi.

Stoga sveti Pavao kaže: „Uvjeren sam doista: ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našem“. Tu ljubav ne primamo samo pasivno od Boga, nego to je ljubav koja nam daje sposobnost da ljubimo. To je hrana koja nam uistinu treba. U životu nema važnije potrebe od te; biti sposobni ljubiti u svakoj prilici, nalaziti uvijek rješenje ljubavi za sve teškoće i potrebe. Umjesto da idemo u smjeru sebičnosti, oholosti i nepovjerenja i obeshrabrenja, s tom hranom uvijek možemo naći svjetlo i snagu kako bismo sve situacije promijenili na dobro, pa i one najnegativnije.

Umnažanje kruhova u biti želi nam reći upravo to da nam Bog daje hranu koja u nama hrani sposobnost ljubavi, čineći nas pobjednicima i ulijevajući u nas najveću radost, jer nema veće radosti od te da ljubimo na velikodušan način.   

Ovdje poslušajte prilog: Razmišljanje uz misna čitanja 18. negdjelje kroz liturgijsku godinu
01 kolovoza 2020, 12:49