O životu i pontifikatu sv. Ivana Pavla II., u povodu 100. obljetnice njegova rođenja

Marito Mihovil Letica - Zagreb

Posvudašnja i izvanvremena prisutnost svetoga pape Ivana Pavla II. očituje se među ostalim i u tome da se njegovu životu možemo približiti polazeći od različitih točaka u prostoru i vremenu. Svojevrsnim poetskim i ujedno profetskim polazištem nàdaju se i stihovi što ih je u 19. stoljeću napisao znameniti poljski romantičarski pjesnik Juliusz Słowacki, kojega smatraju ″ocem moderne poljske drame″. Premda s riječju ″prorok″ treba biti vrlo oprezan u izvanbiblijskim kontekstima, može se kazati da je Słowacki na stanovit način prorekao dolazak Karola Wojtyłe rekavši: ″Usred nesloga, / Bog zvoni golemim zvonom, / On otvara prijestolje slavenskom Papi (…) / Nužna je velika snaga / da se nanovo sagradi Gospodnji svijet; / tȁ stoga dolazi slavenski Papa / brat narodâ (…)″

Dana 18. svibnja 2020. Crkva je dostojno obilježila 100. obljetnicu rođenja svetoga Ivana Pavla II. Tom je prigodom papa Franjo predvodio misu u kapeli bazilike svetoga Petra gdje je grob pape Wojtyłe. Papa Franjo u propovijedi se osvrnuo na psalam liturgije, ″Psalam 149″, istaknuvši da Gospodin voli svoj narod, a kada je zbog te ljubavi poslao nekoga među prorocima, izraelski je narod govorio: ″Gospodin je pohodio svoj narod, jer ga ljubi″. Papa je kazao kako i mi možemo reći da je prije stotinu godina Gospodin pohodio svoj narod te mu poslao jednoga čovjeka, pripremio ga da bude biskup i vodi Crkvu. ″Gospodin ljubi svoj narod, Gospodin je pohodio svoj narod, poslao je pastira″, rekao je Papa i zatim istaknuo tri obilježja dobroga pastira koja nalazimo i prepoznajemo u svetome Ivanu Pavlu II.: molitva, blizina s narodom i ljubav prema pravednosti. Završavajući misno slavlje papa Franjo molio je Boga da u nama pobudi plamen ljubavi koja je stalno podupirala život svetoga pape Ivana Pavla II. i poticala ga da se cijeli dade i potroši za Crkvu.

Osnovni životopisni podatci našega svetca kažu da je Karol Wojtyła rođen 18. svibnja 1920. u Wadowicama kraj Krakowa. Kao gimnazijski đak dvojio je između, s jedne strane, glumačke karijere i studija filozofije te, s duge strane, svećeničkoga poziva i posvećenoga života. Nakon završene gimnazije, za vrijeme njemačke okupacije, studira teologiju na tajnome fakultetu smještenu u nadbiskupskome dvoru u Krakowu i paralelno radi u rudniku i tvornici. Za svećenika je zaređen 1946., nakon čega je studij nastavio u Rimu, na Papinskome sveučilištu ″Angelicum″, gdje je postigao doktorat iz filozofije. Od 1954. profesor je na Katoličkome sveučilištu u Lublinu. Godine 1958. imenovan je pomoćnim krakovskim biskupom, a tamošnjim nadbiskupom postao je 1964. Papa Pavao VI. imenovao ga je 1967. kardinalom, a za papu je Karol Wojtyła izabran 19. listopada 1978. Bio je prvi papa netalijanske narodnosti nakon četiri i pol stoljeća, od pape Nizozemca Hadrijana VI., i prvi papa Poljak. K tome je bio najmlađi papa novijega doba (postao je poglavarom Katoličke Crkve u 59. godini života), a njegov pontifikat svrstao se među najdulje (trajao je 27 godina).

Ivan Pavao II. za svojega je pontifikata razvio snažnu i razgranatu pastoralnu, ekumensku i diplomatsku djelatnost. Proširio je Kardinalski zbor otvarajući prostor biskupima iz različitih dijelova svijeta. Proglasio je novi Kodeks kanonskoga prava (1983.). U atentatu 1981. teško je ranjen, a ostalo je zapamćeno da je posjetio utamničenog atentatora Alija Ağcu te mu oprostio i za njegovo pomilovanje zamolio talijanskoga predsjednika Ciampija.

Valja podsjetiti da je papa Ivan Pavao II. osvajao osobitim šarmom i posebnom toplinom, zračio neposrednošću i snažnom karizmom, što je posredstvom suvremenih medija, posebice televizije, imalo jak utjecaj na milijune i milijarde ljudi, cijelim svijetom šireći njegove poruke mira, univerzalnoga bratstva i međuljudske ljubavi. U svojim je mnogobrojnim enciklikama razvijao kršćansku duhovnost, odlučno branio dostojanstvo ljudske osobe, zalagao se za zaštitu čovjekova života od začeća do prirodne smrti i upozoravao na glavne probleme suvremenoga društva i svijeta: ugroženi svjetski mir, glad u Trećem svijetu i prezaduženost nerazvijenih zemalja. Pastoralno je pohodio mnoge zemlje bivajući poznat kao ″Papa putnik″. Prema mnogim je mišljenjima Ivan Pavao II. među najzaslužnijima za rušenje komunizma. Promičući istinu o Domovinskome ratu u našoj domovini, uvelike je pridonio međunarodnomu priznanju Republike Hrvatske, koju je potom pastoralno pohodio tri puta: godine 1994., 1998. i 2003.

Valja spomenuti makar neke enciklike Ivana Pavla II.: ″Otkupitelj čovjeka″ (″Redemptor hominis″, 1979.), ″Socijalna skrb″ (″Sollicitudo rei socialis″, 1987.), ″Evanđelje života (″Evangelium vitae″, 1995.), ″Vjera i razum″ (″Fides et ratio″, 1998.).

Papa Ivan Pavao II. preminuo je 2. travnja 2005. u Vatikanu. Njegov nasljednik Benedikt XVI. beatificirao ga je 1. svibnja 2011., a papa Franjo proglasio ga je svetim dana 27. travnja 2014. Spomendan svetoga Ivana Pavla II. je 22. listopada jer je tada održao prvu misu kao papa. Zaštitnik je mladih katoličkih obitelji i Krakovske nadbiskupije.

Završavamo mislima profesora filozofije Karola Wojtyłe, napisanima krajem 1950-ih, u kojima povezuje rat, pravednost i normu ljubavi te osobito tešku zapovijed ljubavi prema neprijateljima. U njegovoj knjizi koja je u hrvatskome izdanju naslovljena ″Temelji etike″ (Split, 1998.) čitamo rečenice iz kojih će nam biti jasnije stajalište što ga je zastupao kada je početkom 1990-ih izbio rat na području dotadašnje Jugoslavije:

″Ako je rat nužnost, ako se ne mogu na drugi način usuglasiti suprotstavljeni interesi, tada oštećena strana vodi ne samo pravedan rat, već vodi i rat za pravednost. (…) U svakom ratu moralno dobro i zlo međusobno [se] miješaju iz koraka u korak. Spomenimo samo fizičko zlo koje rat sa sobom nosi, opustošenje koje sije u području života, zdravlja i kulture. / Postoje dakle dovoljni razlozi da se traga za putovima otklanjanja svakog rata. Upravo to izrazito formulira samo kršćanska etika u svim normama pravednosti, ali prije svega u načelnoj normi ljubavi.″