O kršćanskoj obiteljskoj reviji ″Kana″ u povodu 50. obljetnice
Marito Mihovil Letica - Zagreb
Bez ikakve empirijske podloge usuđujem se predmnijevati da bi ispitivanje metodom slobodnih asocijacija koje bi smjeralo doznati s čime ljudi povezuju riječ ″kȁna″, prikupilo odgovore umnogome ovisne o tome pribivaju li ispitanici svetim misama i pristupaju li stolu s katoličkim tiskom. Valja pripomenuti da je riječ ″kȁna″ primjer homonimije ili istoimenosti, tj. pojave da dvije ili više riječî različita podrijetla i značenja imaju jednak slovni sastav ili su jednaka naglaska. Među ženskom i mlađom populacijom riječ ″kȁna″ u velikome broju slučajeva asocira na boju od lišća tropskoga grma koja služi za bojanje kose ili ocrtavanje privremenih tetovaža na tijelu.
Za druge ispitanike, koji su više upoznati sa Svetim pismom, dotična riječ ponajprije priziva nešto što nije privremeno i prolazno, što ne služi uljepšavanju i oslikavanju tijela – nego je postojano i trajno, što ovozemaljsku vremenitost povezuje s onostranom vječnošću i brine se za duhovnost, za ljepotu kršćanske duše, duše čovjeka stvorena na sliku Božju. Riječ je o Kȁni Galilejskoj, a u tome je drevnom naselju Isus na svadbi pretvorio vodu u vino, učinivši tako svoje prvo znamenje, o čemu čitamo u 2. poglavlju ″Evanđelja po Ivanu″. K tome će taj drevni toponim mnogoga vjernika asocirati na istoimenu kršćansku obiteljsku reviju.
U uvodniku napisanome u prvom broju ″Kane″, lipnja godine 1970., njezin je prvi urednik, teolog i filozof Vjekoslav Bajsić, rekao uz ostalo sljedeće:
″Katolički tisak u Hrvatskoj stao se preporađati tek pred nekoliko godina s Drugim vatikanskim koncilom, a već je jasno da se i on mora sve više služiti slikom. Ono čega Crkve u drugim narodima – i na Istoku i na Zapadu – imaju često izobila, nama je dosad nedostajalo: slikovna vjerska revija. Nije stoga čudo što su se i kod nas danomice stali javljati zahtjevi za takvom publikacijom. Tako smo došli do žive spoznaje da se više ne smije odgađati. I rodila se, evo, KANA, kršćanska revija za obitelj.″
Vjekoslav Bajsić zatim je napisao da su ″Kani″ u prvim koracima umnogome pomogla dva uredništva: katoličke slikovne revije ″Famiglia cristiana″ iz Milana i katoličke izdavačke kuće ″Cerf″ iz Pariza. Učinile su to, kako je napisao Vjekoslav Bajsić, ″svojim iskustvom, velikim razumijevanjem i nizom svojih materijala″. A odabir imena ″Kana″ Bajsić je ovako objasnio:
″KANA je biblijsko ime, ime onoga sela u Galileji gdje je jedna mlada obitelj imala na svadbi Gosta koji ju je obdario novim vinom. Tu imamo obitelj, imamo na okupu prijatelje i rodbinu, ljude koji se vole, koji se raduju životu. / Ako pak u naslovu tražite kraticu, čitajte: Ka-Na – kršćanska nada. Doista se nadamo da će ovo postati naša zajednička revija, zajednička briga izdavača i čitalaca, da će u njoj zajednica kršćana izmjenjivati misli i iskustva, saopćavati radosti i muke, da bismo služili jedni drugima i svima oko sebe, kako nas je učio Isus Krist.″
I doista je ″Kana″ postala i do danas ostala kršćanska obiteljska revija u kojoj vjernici, sljedbenici Isusa Krista, izmjenjuju misli i iskustva. ″Kana″ je dostojno obilježila svoj zlatni jubilej: 50. obljetnicu izlaženja. Primila je veliko priznanje Hrvatskoga društva katoličkih novinara za 50 godina svesrdnoga promicanja kršćanske misli, a priznanje joj je dodijeljeno 22. svibnja 2020. u prigodi 54. svjetskoga dana sredstava društvenih komunikacija. Zbog opasnosti od širenja zaraze uzrokovane koronavirusom, bilo je to u tzv. virtualnoj stvarnosti – putem izravnoga prijenosa na ″YouTube″ kanalu Hrvatskoga katoličkog sveučilišta u Zagrebu. Priznanje je dodijelio hvarski biskup Petar Palić, predsjednik Odbora Hrvatske biskupske konferencije za sredstva društvenih komunikacija, a tom je prigodom održan i okrugli stol ″Online komunikacija Crkve – izazovi i prilike″.
Recimo i to da riječ ″jubilej″ dospijeva od hebrejskoga ″jōbēl″ u značenju ʹovnujski rogʹ, kojim u starome Izraelu oglašavahu jubilejske, pedesete godine. Jubileje imamo držati potvrdama identiteta, ovjerovljenjima smisla u trajanju, a njihova obilježavanja doživljavati kao svojevrsne izvedbe sjećanja. Možemo reći da su jubileji, kronološki gledano, točke u vremenu koje bljesnu da bi osvijetlile prijeđeni put i postavile ga u službu sadašnjosti i perspektive budućnosti.
Utemeljitelj ″Kane″ je Kršćanska sadašnjost, a revija izlazi jednom mjesečno. Svevremeno suvremenim tekstovima postojano gradi polustoljetnu tradiciju i u nju se zdušno ugrađuje, a ozbiljnim izborom i pomnom obradbom tema uklanja se senzacionalizmu i imperativima svjetovnosti, bivajući smjerokaznim i mjerodavnim primjerom kršćanskoga glasila u tiskanome obliku. Osobito mjesto u sadržaju ″Kane″ zasigurno zauzima vrijedna rubrika ″Pitanje sadašnjega trenutka″, koja se kao svojevrsni simbol trajanja i postojanosti u kvaliteti zadržala do danas. Kao autorsku kolumnu pisali su je Tomislav Šagi-Bunić, Vjekoslav Bajsić, Bono Zvonimir Šagi, Željko Tanjić i, danas, Josip Grbac.
Nakon Vjekoslava Bajsića, urednik ″Kane″ do kraja 1971. bio je Vladimir Pavlinić, koji kao glavni urednik nije spominjan u impresumu; ujedno je bio urednik ″Glasa Koncila″. Od 1972. do 1978. ″Kanu″ uređuje Josip Turčinović, a od 1978. do 2018., punih 40 godina, urednik je Albert Turčinović, koji je umnogome zaslužan za dosadašnji izgled i sadržaj revije. Od 2019. ″Kana″ je osvježena novim uredništvom kojemu je na čelu Maja Petranović kao glavna urednica. Ona je ″Kani″ pristupila u duhu današnjega vremena, a da pritom nije odstupila od osnovnih zamisli, usmjerenosti i originalnosti revije. U tome osuvremenjenju, posadašnjenju (koncilski rečeno: ″aggiornamento″) ″Kana″ je dobila i svoju ″Facebook″ stranicu putem koje se digitalno povezuje s čitateljima, dijeleći trajne i aktualne kršćanske sadržaje.
Zaželimo kršćanskoj obiteljskoj reviji ″Kana″ uspješan daljnji život u nadolazećim godinama i desetljećima, što znači širenje evanđeoske riječi i koncilskoga duha u katoličkim obiteljima koje idu ususret budućnosti što se sa svim svojim izazovima i mogućnostima pred njima otvara.
