O Europi uzdrmanoj pandemijom

Marito Mihovil Letica - Zagreb

Pandemija koronavirusa dovela je do zatvaranja granica između država, a nacionalni interesi iskazali su se najvažnijom motivacijom. Zapriječen je izvoz zaštitnih maski i respiratora onima kojima su potrebni, a nesloga je zavladala i kada je riječ o europskim milijardama pomoći za posrnula gospodarstva. Teško ugroženoj Italiji pomoć je najprije pristigla iz dalekih Kine, Rusije i Kube. Tek je potom vlast u Berlinu odlučila pomoći naviše pogođenim zemljama Italiji i Francuskoj te po dio tamošnjih životno ugroženih pacijenata poslala zrakoplove da ih prevezu na liječenje u Njemačku.

O europskome jedinstvu papa je Franjo godinama prije izbijanja pandemije rekao:

″Jedinstvo je u skladu neke zajednice. Oci utemeljitelji odabrali su upravo taj izraz kao stožernu točku entitetâ koji se rađaju iz ugovora, stavljajući naglasak na činjenicu da se združuju resursi i pojedinačni talenti. […] Moramo iznova početi misliti na europski način kako bismo se suprotstavili suprotnoj opasnosti od sivila jednoobraznosti, odnosno pobjedi partikularizama.ʺ

To čitamo u knjizi ʺPolitika i društvoʺ objavljenoj na hrvatskome jeziku 2019. u izdanju nakladne kuće Verbum iz Splita. Valja iz druge knjige citirati odgovor koji je tadašnji kardinal Jorge Mario Bergoglio godine 2010. dao na donekle sugestivno novinarsko pitanje: ″Pretpostavljamo da u vremenima krize, kada se sve odlike uspostavljenoga poretka dovode u pitanje, osobna perspektiva zadobiva znatno veću važnost…″ Kardinal Bergoglio odgovorio je:

″Riječ ʹkrizaʹ potječe iz grčkoga i znači ʹvijati žitoʹ. Sito, rešeto, odvaja ono što treba spasiti, a ostalo se baca. Mislim da u ovom času sve uloge moramo staviti na kulturu susreta, ili ćemo izgubiti. Totalitarne opcije iz prošlog stoljeća – fašizam, nacizam, komunizam, liberalizam – teže atomiziranju. To su korporativne opcije koje pod krinkom jednakosti skrivaju čestice bez organskog jedinstva. A najveći ljudski izazov upravo je sklad. Na primjer, divlji kapitalizam atomizira gospodarsku i društvenu sferu, a svako društvo mora težiti upravo suprotnome, uspostavljanju spona solidarnosti.″

To je djelo, u izdanju Verbuma godine 2013., dospjelo do hrvatskih čitatelja pod naslovom ″Papa Franjo o životu i vjeri″.

Uz spomenutu riječ ″kriza″ i mnoge su druge riječi i složenice, koje svakodnevice slušamo i čitamo, grčkoga podrijetla: ″Europa″, ″euro-zona″, ″ekonomija″, ″problem″, ″teorija″, ″praksa″, ″pandemija″, ″dijagnoza″, ″terapija″, ″farmacija″ itd. Grčka mitologija govori da je zaljubljenik Zeus bog prelijepu Europu, feničku kraljevnu, pretvorio u bika i prenio na otok Kretu.

Danas je Grčka kršćanska zemlja. Čovjek je ″simbolička životinja″ (″animal symbolicum″), kako govoraše Ernst Cassierer, njemački filozof židovskoga podrijetla. Simboličke forme su objektivacije duha. Najvažniji i najčešći simbol kršćanskoga identiteta jest križ. Treba sa žaljenjem spomenuti da je jedan europski trgovački lanac na stanovitome prehrambenom proizvodu koji na ambalaži prikazuje panoramu grčkoga otoka Santorinija, gdje unutar gradića dominira pravoslavna crkva sv. Anastazije, na fotografiji uklonio križ s crkvene kupole, kao i s ostalih crkava u blizini. Da se, kako su objasnili, nikomu ne zamjere. Valja napomenuti, danas na Uskrs, da ime Anastazija znači ʹuskrsnulaʹ: grčka riječ ″anástasis″ označuje ponovno ustajanje, uskrsnuće.

Nadalje, prije desetak godina veliku je pozornost izazvao sudski spor ″Lautsi protiv Italije″. Prvostupanjska presuda glasila je da križevima nije mjesto u školama. Italija je u žalbenome postupku dobila spor zahvaljujući Armeniji, Bugarskoj, Cipru, Grčkoj, Litvi, Malti, Monaku, Rumunjskoj, Rusiji i San Marinu; dakle državama koje ili nisu članice Europske unije ili u njoj nemaju veće važnosti. Ni jedna od vodećih država Europske unije nije se solidarizirala s Italijom i stala u obranu križeva u školama.

Znamo da kršćanstvu nije bilo dopušteno ući u Europski ustav, a nije priznata ni povijesna uloga ove religije u izgradnji i oblikovanju identiteta Europe. Dospijevamo pred retorička pitanja: Mogu li kristofobija i staurofobija (tj. strah od Krista i strah od križa) donijeti Europskoj uniji išta dobroga? Može li stablo Europske unije skladno rasti i razvijati se, cvjetati i zelenjeti ako odsiječe veze sa svojim korijenima – judejsko-kršćanskim i grčko-rimskim – iz kojih je naš kontinent tisućljećima crpio životodajne sokove?

Vrijedi citirati riječi apostola Pavla iz 1. poglavlja ″Prve poslanice Korinćanima″: ″Vjeran je Bog koji vas pozva u zajedništvo Sina svojega Isusa Krista, Gospodina našega. / Zaklinjem vas, braćo, imenom Gospodina našega Isusa Krista: svi budite iste misli; neka ne bude među vama razdora, nego budite savršeno istog osjećanja i istog mišljenja“ (1 Kor 1,9-10). Mogao bi tkogod od nadobudnika iz pluralnoga neoliberalnog društva reći da je to poziv na jednoumlje. Nipošto. Posrijedi je nešto drugo – poziv na ″kristoumlje″, na umnost koja prihvaća i živi Kristove riječi. Nema slobode veće od one na koju nas poziva Isus Krist.

Ova će pandemija ubrzo minuti, ali znatno će kasnije proći anemija onih koji odbacuju Krista, anemija shvaćena kao slabokrvnost onih koji ne priznaju da je Krist na križu i za njih prolio svoju spasiteljsku i otkupiteljsku krv. Nemojmo se uznositi – možda smo i mi među takvima, a da toga i nismo svjesni. Za sve nas je spas i nada u Uskrsu!