Traži

Vatican News
 (AFP or licensors)

U Isusovoj smrti na križu sudbina mnogih progonjenih kršćana

U mnogim dijelovima svijeta tragični učinci pandemije dodatno povećavaju patnju ljudi izloženih krajnjem siromaštvu i progonima. Progonjeni kršćani u Siriji, Iraku, Nigeriji, Pakistanu i Venezueli ne prestaju moliti. Zajednice su to koje osjećaju jedinstvo Crkve i iz ljubavi prikazuju svoje trpljenje. Sluge i pobijeđeni, pastiri i žrtve, vjernici i progonjeni, oko 300 milijuna kršćana u svijetu trpi diskriminaciju, nepravdu, zatvorske kazne, nedostatak slobode vjeroispovijesti i smrt, samo zato što se ne žele odreći svoje vjere

Gabriella Ceraso; Mate Žaja – Vatikan

Svećenici i redovnici koji služe najranjivijim kršćanskim zajednicama u svijetu ne prestaju s radom, još više riskirajući svoj život, te ne zaboravljaju moliti za one koji danas trpe zbog bolesti. Zaklada papinskoga prava „Pomoć Crkvi u nevolji“ prošlih je dana namijenila 5 milijuna eura za svećenike na Bliskom Istoku, u srednjoj i istočnoj Europi, Latinskoj Americi, Aziji i Africi. Zahvaljujući toj inicijativi, Božji će se službenici moći više i potpunije posvetiti pastoralnim aktivnostima i pružiti potporu bolesnim i starijim osobama, posebice onima koji žive u krajnjoj bijedi.

Alessandro Monteduro, ravnatelj talijanskoga ogranka Zaklade „Pomoć Crkvi u nevolji“, u vezi s time je za našu radijsku postaju istaknuo da je Crkva jedna i jedinstvena, bez obzira na teritorijalnu rasprostranjenost i poteškoće. Biti vjerska manjina, u mnogim dijelovima svijeta, primjerice u Iraku, Siriji, Nigeriji ili Pakistanu, zasigurno vodi prema življenju vjere većim intenzitetom – rekao je Monteduro i primijetio da se Zapad prema progonjenim kršćanima previše puta ponio poput Poncija Pilata, okrećući pogled na drugu stranu i pokazujući ravnodušnost prema patnji koju proživljavaju samo zbog toga što se ne žele odreći svoje pripadnosti Isusu.

Jedino se oni koji ne poznaju progonjene kršćane mogu iznenaditi kad saznaju kako je njihova pozornost danas usmjerena na trpljenje zemalja poput Italije ili Španjolske – kazao je Monteduro i napomenuo – Posljednjih je tjedana bilo bezbroj svjedočanstava iz ovih krajeva svijeta o velikoj solidarnosti s patnjama njihove braće koja su zasigurno bolje sreće. Solidarnost zbog izolacije, straha i ranjivosti, u kojima posljednjih tjedana živimo i vjerojatno ćemo još neko vrijeme živjeti, a u kojima oni žive neprestano.

Govoreći o posljednjoj inicijativi Zaklade „Pomoć Crkvi u nevolji“, Monteduro je istaknuo da su željeli konkretnom gestom, ne samo simboličnom, pružiti potporu svećenicima koji su, primjerice, u Burkini Faso ili Venezueli jedina potpora zajednicama koje, nakon siromaštva i progona, trpe posljedice pandemije. Zato sada, u ime Zaklade izražavam svoje divljenje tom dijelu Crkve u svijetu, koja na najljepši način pokazuje kako se uvijek može biti zajednica, ujedinjena i uvjerena da se samo zajedničkim djelovanjem mogu prevladati sve prepreke – rekao je Alessandro Monteduro.

Na pitanje o tome koji su znakovi svjetla, nade i uskrsnuća usred tolike patnje, Monteduro je naveo primjer onoga što se u posljednjih 12 mjeseci događalo na sjeveru Iraka, kamo su se kršćani vratili zahvaljujući velikodušnosti brojnih osoba, Crkvi i katoličkih organizacija. Riječ je o zajednici koja je prije imala milijun i pol ljudi, a sada ih je oko dvjesto tisuća. Uspjeli su se vratiti u rodnu zemlju i tamo sada slave Uskrs. Po mom mišljenju, uskrsnuće ovisi i o nama – kazao je ravnatelj talijanskog ogranka Zaklade „Pomoć Crkvi u nevolji“ i zaključio – Biti i dalje jedinstvena velika zajednica koja ne odvraća pogled, već primjećuje patnju svoje braće, najbolji je način da dođemo do toga svjetla.

16 travnja 2020, 13:46