Razmišljanje uz misna čitanja 2. nedjelje po Božiću

Ivica Hadaš - Vatikan

Prvo čitanje sutrašnje liturgije govori o mudrosti. U Starom zavjetu razmišljanje se o mudrosti približilo kontemplaciji Sina Božjega. To još nije bila savršena objava, no već je u sebi imala određenu pripravu za nju.

U tom odlomku iz Knjige Sirahove, mudrost hvali samu sebe i kaže: „Iziđoh iz usta Svevišnjega“. U Starom zavjetu razmišljalo se o mudrosti i shvaćala se vrlo uska veza s Bogom. Mudrost je izišla iz usta Svevišnjega; izišla je kao dah i kao riječ. Osim toga, u utjelovljenju te mudrosti već je prisutna priprema objave Božje Riječi, Riječi osobe Sina Božjega.

Stari zavjet se divio, jer je otkrivao da je ta utjelovljena mudrost primila od Boga poslanje da se smjesti u izabrani narod. Mudrost ističe: „Tada mi zapovijedi Stvoritelj sviju stvari, i koji me stvori, odredi mjesto za šator moj, i reče: 'Nastani se u Jakovu i uđi u baštinu Izraelu'. Dao mi je tako spokoj u milome gradu, i vlast mi je u Jeruzalemu“.

Tu vidimo da objava još nije potpuna, jer se mudrost prikazuje kao stvorenje, a ne kao nestvoreni Sin Božji. Ona, naime, govori o svojem Stvoritelju, ističe da je bila stvorena od početka svijeta, prije vjekova.

S druge strane, mudrost još nije utjelovljena, jer poslije u nekim odlomcima Sirah pojašnjava da je ta mudrost koja je došla u sveti grad Jeruzalem i smjestila se usred izabranog naroda, Mojsijev zakon. Dakle, mudrost tu nije osoba, nego ustanova.

Međutim, evanđelje nam sutrašnje liturgije pokazuje da je Božja Riječ jedinorođeni Božji Sin koji se zaista utjelovio. Evanđelist Ivan u predgovoru počinje: „Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog“. Dakle, postoji potpuno jedinstvo između Riječi i Boga. I na kraju predgovora ta je Riječ nazvana „jedinorođeni Sin“. Nije stvorenje, nego božanska osoba; ona je Bog od Boga, svjetlo od svjetla, pravi Bog od pravoga Boga, kao što ispovijedamo u Vjerovanju.

Ta se božanska osoba zaista utjelovila. Tako mi sada, da bismo usmjerili svoj život, nemamo više samo zakon, ustanovu, nego osobu koja se utjelovila i primila narav kao što je naša. Evanđelist Ivan ističe: „I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine“.

Jedinorođeni Božji Sin koji je došao među nas dao nam je mogućnost da postanemo posvojena Božja djeca. Očito je da mi nismo bogovi kao Sin Božji, no istinski sudjelujemo u tom sinovstvu utjelovljene Riječi. Evanđelist Ivan kaže: „A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime“.

To je cilj utjelovljenja; jedinorođeni Sin Božji postao je čovjekom, ne samo da bi bio među nama, nego da bi bio upravo jedan od nas i uveo nas u intimni odnos s Ocem nebeskim. Isus nam je donio to posinstvo i potvrdio nam izvanredno dostojanstvo; uveo nas je u puninu života koji se ne da nadvisiti: „Doista, od punine njegove svi mi primismo, i to milost na milost“.

U drugom nas čitanju sutrašnje liturgije sveti Pavao potiče da kontempliramo izvanredan Božji plan po kojem primamo mnoga dobročinstva. Zahvaljujući kaže: „Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista, on koji nas blagoslovi svakim blagoslovom duhovnim u nebesima, u Kristu“, jer nas predodredi za posinstvo, za sebe, po Isusu Kristu.

Bog nas je izabrao prije stvaranja svijeta. Cijelo je stvaranje ostvareno kasnije, kako bi služilo tom Božjem projektu stvaranja ljudskih bića koja su predodređena da postanu Njegova djeca.

Ta činjenica u nama mora izazvati izvanrednu radost i osvijetliti cijeli naš život. Bog nas je ljubio do te mjere da nas je po Isusu Kristu, jedinorođenom Sinu koji se utjelovio upravo kako bi ostvario taj projekt ljubavi, htio učiniti svojom posvojenom djecom. Sve je to djelo milosti, to jest besplatne i najvelikodušnije Božje ljubavi.

Sveti Pavao potom za kršćane u Efezu traži milost da znaju cijeniti taj dar, da ga razumiju dobro, da se otvore divnom svjetlu koje dolazi od Božje Riječi koje je svjetlo života za ljude: „Ne prestajem zahvaljivati za vas i sjećati vas se u svojim molitvama: Bog Gospodina našega Isusa Krista, Otac Slave, dao vam Duha mudrosti i objave kojom ćete ga spoznati; prosvijetlio vam oči srca da upoznate koje li nade u pozivu njegovu, koje li bogate slave u baštini njegovoj među svetima“.

U ovo božićno vrijeme moramo moliti za milost da u svojoj nutrini budemo prosvijetljeni kako bismo shvatili dar koji nam je Bog dao. To je dar tako izvanredan, jer trebamo duha mudrosti i objave kako bismo ga mogli prepoznati. Moramo moliti za milost da shvatimo ono što primamo, da bismo mogli klicati od radosti, te da bismo mogli živjeti u djetinjoj zahvalnosti i ljubavi, diveći se božanskim djelima.

Naše viđenje stvari prečesto ostaje na razini zemlje, te smo zabrinuti za mnoge materijalne stvari. Istina je da život uključuje i mnoge zabrinutosti, no to su drugotne stvari, te na nas ne bi smjele utjecati toliko da zaboravimo najvažnije stvari. Najvažnija je od svih stvari upravo činjenica da se Sin Božji utjelovio, da je postao naš brat kako bismo s Njim postali djeca Božja.

Dostojanstvo koje nam Otac nebeski želi dati, najveće je dostojanstvo koje se može zamisliti. Radost koja proizlazi iz tog sinovskog dostojanstva, najčišća je radost, najsnažnija i najpotpunija koja se može ikada zamisliti.

Sin Božji nije došao među nas da bi bio čašćen i samo kako bi bio prihvaćen kao jedan od nas, nego da nam sâm priopći svoj sinovski život, te da bi nas uveo u intiman odnos s Bogom i tim izvanrednim odnosom prosvijetlio naš život.

Dakle, prihvatimo s vjerom, nadom i ljubavlju tu milost. Isusovo je utjelovljenje za nas izvor tih triju kreposti i punine života. Isus u evanđelju napominje: „Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju“.