Prošlost i sadašnjost kalendara

Marito Mihovil Letica - Zagreb

Nahodimo se u božićnom vremenu, kojega jedno od pučkih obilježja odnosno tradicijskih narodnih običaja bivaju kolede ili kolende. Riječ je o ophodima u doba zimskog suncostaja ili solsticija, a ovi ophodi mogu biti božićni, novogodišnji i za Sveta tri kralja, pri čemu skupine mladića, kolendara, izvode prigodne pjesme ili kratke prizore vjerskoga sadržaja. Obilaze kuće te domaćinu i svim ukućanima pjesmom i svirkom (najčešće uz mandoline, gitare ili harmonike) izražavaju želje za sreću, zdravlje, rodnost usjeva i priploda te svekoliko blagostanje. Domaćini ih zauzvrat daruju.

Prisjetimo se nekih hrvatskih kolendi. Dubrovačka započinje ovako: ″Dobar večer, ko jʹ u kući, pomogo van Svemogući! / Ođe, ođe, na zdravje van Badnja veče dođe!″ A kolenda zabilježena na području negdanje Poljičke Republike, ali i drugdje u srednjoj Dalmaciji, glasi: ″Na dobro van došla Badnja večer, Božić, porođenje Isusovo, Stipandan, Ivandan, Mladenci, Mlado lito, Vodokršće i sve vrime i godišće!″

Treba reći da su kolende pretkršćanskoga postanja i bijahu poznate svim indoeuropskim narodima, pa tako i Slavenima, koji ove običaje preuzeše, prema mjerodavnim tumačenjima, iz grčkoga ili rimskoga kulturnog kruga. U prvi mah nije lako razabrati etimološku povezanost riječî ″koleda″ i ″kolenda″ s latinskom riječju ″Calendae″, u značenju ʹprvi dan u mjesecuʹ. Od tuda i naša svakodnevna riječ ″kalendar″. Danas govorimo o kalendaru, o njegovoj prošlosti i sadašnjosti, te o kalendarskom obilježavanju Božića.

Nakon pokrštavanja Slavenâ, nova je godina počinjala Božićem. Ali u prethodećoj prošlosti nije bilo tako. Naime, kada je rimski imperator Gaj Julije Cezar odlučio reformirati kalendar, učinio je to po zamisli egipatskog astronoma Sosigena. Prvi dan mjeseca ožujka 45. godine prije Krista bio je obilježen kao prvi dan prve godine julijanskoga kalendara (nazvanog upravo po Juliju Cezaru). Valja reći da je i prije toga nova godina Rimljanima počinjala 1. ožujka ili marta (lat. ″Martus″), ali nije imala dvanaest, nego deset mjeseci. Tragovi toga brojanja ostali su i danas vidljivima; primjerice, septembar i decembar jesu deveti i dvanaesti mjesec, a na latinskome ″septem″ znači ʹsedamʹ, a ″decem″ je ʹdesetʹ.

Julijanska je godina imala trajati 365 dana, uz dodatak jednoga dana svake četvrte godine, čime bi se građanska godina usklađivala s tropskom godinom. Ali unatoč tim zahvatima u kalendar, julijanska godina još uvijek bijaše za oko 11 minuta duža od tropske, pa za 128 godina nastaje ukupno odstupanje od cijelog dana. Tu su nastale poteškoće. Naime, kršćani su uvidjeli da se blagdan Božića tijekom mnogih stoljećâ znatno udaljio od zimskog suncostaja, nakon kojega se dan počinje produživati i pobjeđuje svjetlo. Tim je udaljavanjem sve manje očitom bivala veza između nadnevka Božića i pretkršćanskog štovanja ″nepobijeđenog Sunca″ (″Sol Invictus″). Još se snažnije, u smislu judejsko-kršćanske tradicije, Božić može povezati sa židovskim blagdanom Hanukká, spomendanom posvećenja Hrama, radosnim blagdanom svjetla kada se hvali i slavi čudo Božje svjetlosti; taj je blagdan pomičan, počinje 25. mjeseca kisléva i traje osam dana; što biva najčešće u prosincu. ″Narod koji je u tmini hodio / svjetlost vidje veliku; / one što mrklu zemlju obitavahu / svjetlost jarka obasja″, riječi su proroka Izaije (Iz 9,1).

Budući da se Božić bijaše datumski znatno udaljio od zimskog suncostaja, papa Grgur XIII. odlučio je koncem 16. stoljeća reformirati kalendar, uskladiti kalendarsko i astronomsko vrijeme. Autorstvo gregorijanskoga kalendara uvriježeno se i s pravom pripisuje matematičaru i astronomu Kristoforu Claviusu, isusovačkomu svećeniku, te fizičaru i astronomu Alojziju Liliusu. Dotičnu reformu julijanskoga kalendara objavio je Grgur XIII. bulom ″Inter Gravissimas″ od 24. veljače 1582., a taj reformirani kalendar nazvan je ″gregorijanski″ (mogli bismo reći i ″grgurovski″). Takvom reformom ostala je zanemarivo mala nepreciznost, tridesetak puta manja nego prije toga – gregorijanski kalendar nosi odstupanje od samo jednog dana za više od 3 300 godina.

Od veoma je velike važnosti uvidjeti da nije utemeljeno ni poželjno govoriti o ″katoličkom Božiću″ i ″pravoslavnom Božiću″. Premda je to uvriježeno, krivo je i odaje nedovoljnu upućenost te, što je još gore, nije ekumenski jer razdvaja kršćanske Crkve. Naši susjedi pravoslavne vjere ne slave Božić 7. siječnja, nego 25. prosinca, ali po julijanskom kalendaru (a taj nadnevak pada na gregorijanski 7. siječnja). Uostalom, neke pravoslavne Crkve prešle su tijekom 20. stoljeća na gregorijanski kalendar: Grčka pravoslavna Crkva, Bugarska pravoslavna Crkva i Rumunjska pravoslavna Crkva. Prema julijanskom kalendaru još uvijek se ravnaju Ruska pravoslavna Crkva, Srpska pravoslavna Crkva, Crnogorska pravoslavna Crkva i Makedonska pravoslavna Crkva.

Iz svega rečenoga jasno proizlazi da su takozvana i tobožnja ″dva Božića″ stvar matematike i astronomije, a ne vjere i teologije. Božić je samo jedan, svim kršćanima zajednički. Teološki sadržaj Božića kod katolika i pravoslavaca ne razlikuje se ni u najmanjoj pojedinosti. Možemo ga ovako izraziti: Bog je postao čovjekom, Bogočovjekom Isusom Kristom, našim Spasiteljem; nebo je na osobit i sudbonosan način zamilovalo zemlju. Zemaljski Isus ušao je u ljudsku povijest, posvetio ju, soteriološki zakrilio i eshatološki ponio prema ispunjenju. Ova temeljna istina, ovaj teološki, kristološki i soteriološki sadržaj Božića – valja ponoviti – zajednički je svim kršćanima.

Stoga našim susjedima i prijateljima koji se u vjerničkom životu ravnaju po julijanskom kalendaru, zdušno čestitajmo Božić – ali ne ″njihov″, nego naš zajednički, kršćanski – koji neke istočne Crkve i dalje slave po julijanskom kalendaru prema kojem su se do konca 16. stoljeća ravnali i katolici, a napustiše ga ne iz vjerskih i teoloških razloga, nego astronomskih, radi bolje preciznosti i veće prikladnosti kalendara.