Osvrt na zbornik radova ʺCrkva u Hrvatskoj kakvu je zagovarao Željko Mardešić"

Marito Mihovil Letica - Zagreb

ʺUvjereni smo, naime, da nitko među nama ne bi bio oduševljeniji i radosniji zbog pontifikata pape Franje od Mardešića. To možemo tvrditi na temelju osobnog poznavanja Željka Mardešića, a onda posebno poznavanja njegove misliʺ, napisao je teolog prof. dr. Tonči Matulić te u sljedećem odlomku dodao da ʺveć ili tek danas usuđujemo se prepoznati odlučujuće duhovno srodstvo i veliku sličnost u pogledima na Crkvu i njezino poslanje u suvremenom svijetu između Franje i Mardešića. Njih dvojica, kao i svi katolici, dijele isto Evanđelje i istu vjeru, ali je zadivljujuće kako su uspjeli na tolikoj geografskoj udaljenosti sa svim kulturološkim razlikama zajedno dodirivati i u prvi plan isticati iste crte lica svete Majke Crkve.ʺ

To je Tonči Matulić napisao u članku ʺMardešićeva vizija Crkve u svjetlu ideje koncilskoga kršćanstvaʺ objavljenom u zborniku ʺCrkva u Hrvatskoj kakvu je zagovarao Željko Mardešićʺ. Tako je nazvan studijski dan koji je upriličen 28. i 29. rujna 2018. u Splitu, a predavanja s toga događaja priređena su kao radovi i objedinjena u ovome zborniku. Posrijedi je zajedničko izdanje Franjevačkoga instituta za kulturu mira, Split, te splitske nakladne kuće Crkva u svijetu. Zbornik je objavljen u Splitu 2018. godine, a priredio ga je fra Ivan Šarčević, ujedno pročelnik programskog odbora.

U predgovoru Ivan Šarčević napominje da ovakve inicijative poduzete u spomen na Željka Mardešića ʺnisu tek izraz formalne zahvalnosti ni konvencionalne komemorativnosti ovom zaslužnom pokojniku, nego proizlaze iz osvjedočenog uvjerenja da život i djelo, stavovi i tekstovi Željka Mardešića ne gube ni danas na svojoj aktualnosti, nego su inspiracija za zreliju vjeru, zreliju crkvenost, zreliju ljudskost.ʺ Na kraju predgovora Ivan Šarčević kaže da ako bi se u nekoliko riječi, izlažući se riziku osiromašenja, htjela sažeti Mardešićeva crkvenost da bi se onda moglo kazati kako se on ʺklonio trijumfalističke i obljetničke crkvenosti, juridičkih moraliziranja i duhovnjačkih zavodljivih obmana te ugodnih privilegija nacionalne i političke crkvenostiʺ. Daljnje Šarčevićeve rečenice, nabujale od zgusnute i skladne sadržajnosti svevremeno suvremenih istina, zavrjeđuju cjelovito navođenje:

ʺCrkva se prema Mardešiću gradi odozgo, od Božjega poziva na milosrdnu ljubav prema čovjeku, a ne u sučeljavanju s neprijateljskim moćima; gradi se i odozdo, od slobodna i osobna pristanka da se nasljeduje evanđelje najprije u malim krugovima evanđeoske dobrote koji bi se onda kao koncentrični krugovi trebali širiti na veliku Crkvu, društvo i svijet, a ne od masovnosti i kolektivizma. Odatle za Mardešića nije na prvome mjestu ono nervozno stalno pozivanje s crkvenoga visa savršenstva da se obrate drugi, da se popravi pokvareni i zabludjeli svijet, nego Isusov zahtjev da se najprije koncilski (=evanđeoski) obnovi njegov učenik, kršćanin, katolik i njegova Crkva. Ovaj zbornik želi poslužiti tomu zahtjevu.ʺ

O Mardešićevoj viziji Crkve pisao je u spomenutome članku Tonči Matulić, izvrsno uviđajući i raščlanjujući njezine osobitosti i specifičnosti. Svoj vjernički pogled na Crkvu sažima Mardešić u pet bitnih odrednica odnosno prepoznatljivih evanđeoskih crta na licu Crkve – Kristove Zaručnice.

Prva je odrednica Crkva siromaha i zapostavljenih. Da bi Crkva u tome bila uvjerljiva, kako piše Mardešić, ʺmora postati barem najmanje bogatom u jednom poretku, jer će u protivnom izazvati sablazan i odbojnost. Osnovno je gajiti duh siromaštva i oporbe spram idolatrije novca i udobnosti, a ne pod svaku cijenu lišiti se uljudbenih postignuća našeg suvremenog svijeta.ʺ Drugo, Crkva dobrote i milosrdne ljudskosti, bez koje ʺnema ni patnje ni križaʺ, a ʺtaj je misterij boli i tjeskobe usko povezan sa stvarnošću otkupljenja i spasenja, pa tvori cjelinu smisla življenja i postojanjaʺ. Treće, Crkva nade i radosti. ʺBudući da je Crkva dobrote i milosrđa istodobno Crkva križa i patnje, postaje ona preko i kroz to Crkva nade i pashalne radostiʺ, kaže Mardešić te zaključuje: ʺZato su pesimistički kršćani najveća sablazan i najotvorenije nijekanje istine kršćanstva.ʺ Četvrta je Mardešićeva odrednica Crkva mirotvorstva, pomirenja i praštanja, gdje je riječ o stanovitoj političkoj teologiji osobita sadržaja, koja često postupa obrnuto od logike svijeta, a peta je odrednica Crkva dijaloga sa svijetom, gdje Mardešić ističe da je ʺposlanje vjernika obraćeni i spašeni svijet, a ne pobijeđeni i poraženi svijetʺ.

Još ćemo u tome smislu spomenuti članak ʺŽeljko Mardešić o duhovnom produbljenju svijeta, kršćana i Crkveʺ, koji je napisao akademik Ivan Supičić, muzikolog i kulturolog. Mardešić je bio čvrsto uvjeren u to da naš ʺnepodnošljivo podijeljeni svijetʺ možemo promijeniti i duhovno produbiti samo krećući od samih sebe, stavivši na prvo mjesto svoju iskonsku čovječnost i bitnu duhovnu poruku, onu Isusa Krista – istaknuo je akademik Supičić.

U Zborniku je objedinjeno 13 radova, od kojih se većina dohvaća nekoga segmenta crkvenosti i crkvene prakse kako ih je razumijevao i tumačio Željko Mardešić. Teme su vezane uz Katoličku Crkvu općenito ili Crkvu u Hrvatskoj, u sučeljavanju sa sekularizacijom, religijskim pokretima, pučkom pobožnošću, suvremenim ideologijama, političkim katolicizmom, pomirenjem, praštanjem. K tome je riječ o ulozi vjernika laika u Crkvi i posebice o Mardešiću najdražoj temi koncilske Crkve. U Zborniku su izneseni i stanoviti Mardešićevi originalni doprinosi rečenim temama odnosno područjima razmatranja.

Osobito značajni hrvatski sociolog religije Željko Mardešić rodio se 1933. godine u Milni na Braču, u majčinu zavičaju, a obitelj njegova oca odvjetak je stare ribarske porodice iz Komiže na Visu. U doba komunističke vladavine objavljivao je Željko Mardešić pod pseudonimom Jakov Jukić. Preminuo je godine 2006. te je pokopan u Komiži. Zbornik radova ʺCrkva u Hrvatskoj kakvu je zagovarao Željko Mardešićʺ svjedoči o njegovu sretnom spoju kontemplacije i akcije, o zalaganju za Crkvu koja će, ivanovski kazano, biti ʺu svijetuʺ, ali ne ʺod svijetaʺ, o pozivanju kršćana da budu ʺsol zemlje i svjetlo svijetaʺ, prema riječima evanđelista Mateja: ʺTako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesimaʺ (usp. Mt 5,13-16).