Razmišljanje uz misna čitanja 24. nedjelje kroz liturgijsku godinu

Ivica Hadaš - Vatikan

Sutrašnja nam liturgija predlaže prekrasnu meditaciju o Božjem milosrđu. Prvo nam čitanje prikazuje Mojsija koji traži Gospodina da se očituje milosrdan i Gospodin na to pristaje. U drugom čitanju sveti Pavao podsjeća na milosrđe koje je sam primio od Gospodina i tumači da je to primjer koji sve mora ohrabriti. Odlomak iz Lukinog evanđelja govori o Božjem milosrđu kroz tri prispodobe: o izgubljenoj ovci, o izgubljenoj drahmi i o rasipnom sinu, ili još bolje o milosrdnom ocu.

Na taj način pred sobom imamo pouku koja ističe Gospodinovo milosrđe. Naš Bog nije neumoljiv i strog; nije okrutan sudac, nego milosrdan Otac, pun dobrote i praštanja, te želi spasenje sve svoje djece.

Prvo nam čitanje sutrašnje liturgije pokazuje situaciju židovskog naroda nakon grijeha idolopoklonstva. Židovi su u pustinji, nakon objave na Sinaju, odmah raskinuli savez grijehom idolopoklonstva, napravivši si zlatno tele. U prvom čitanju stoji: „Napravili su sebi tele od rastopljene kovine, preda nj pali ničice i žrtve mu prinijeli uz poklike: ’Ovo je bog tvoj, Izraele, koji te izveo iz zemlje egipatske!’“.

Taj grijeh po sebi zaslužuje vrlo oštru kaznu i Bog Mojsiju izražava svoju srdžbu pred tom teškom nevjernosti: „Dobro vidim, reče dalje Gospodin Mojsiju, da je ovaj narod tvrde šije. Pusti sada neka se gnjev moj na njih raspali da ih istrijebim, a od tebe ću učiniti velik narod“. Bog Mojsiju predlaže da uništi narod i da stvori novi veliki narod kao njegovo potomstvo.

Međutim, Mojsije taj poziv ne prihvaća, te snažno moli Gospodina: „Gospodine! Čemu da gnjevom plamtiš na svoj narod koji si izveo iz zemlje egipatske snagom velikom i rukom jakom!“ Potom Gospodina podsjeća na obećanja koja je dao očevima: „Sjeti se Abrahama, Izaka i Izraela, slugu svojih, kojima si se samim sobom zakleo i obećao im: 'Razmnožit ću vaše potomstvo kao zvijezde na nebu i svu zemlju ovu što sam obećao dat ću vašem potomstvu i ona će zavazda biti njihova baština'“. U tom je trenutku Gospodin odustao od namjere da naudi svojem narodu. Naime, želio je da Mojsije posreduje za narod i Mojsije je odgovorio na Njegovu želju. Tako se Božje milosrđe moglo objaviti na izvanredan način.

U drugom čitanju sutrašnje liturgije sveti Pavao priznaje da nije zaslužio da postane apostol, jer je bio hulitelj, progonitelj i nasilnik. To doznajemo i iz drugih njegovih poslanica u kojima napominje da je progonio Crkvu na pretjeran način, te iz Lukinog pripovijedanja u Djelima apostolskim. Sveti Pavao kaže: „Ali pomilovan sam jer sam to u neznanju učinio, još u nevjeri. I milost Gospodina našega preobilovala je zajedno s vjerom i ljubavlju, u Kristu Isusu“. Potom ističe: „Vjerodostojna je riječ i vrijedna da se posve prihvati: Isus Krist dođe na svijet spasiti grešnike, od kojih sam prvi ja“.

Bog je svoje milosrđe objavio u poslanju svoga Sina jedinorođenoga koji je na sebe uzeo grijehe svih ljudi, postigavši za njih oproštenje i obilje božanske milosti. Sveti Pavao je darivatelj te milosti na poseban način.

No apostolovo iskustvo mora služiti kao primjer mnogima. On kaže: „A pomilovan sam zato da na meni prvome Isus Krist pokaže svu strpljivost i pruži primjer svima koji će povjerovati u njega za život vječni“.

U evanđelju nam sutrašnje liturgije sam Isus govori o božanskom milosrđu trima prispodobama. Prva govori o pastiru koji ima sto ovaca i izgubi jednu. Pastir ostavlja 99 ovaca u pustinji i ide tražiti izgubljenu; potom kada je nađe, pun je radosti. I Isus zaključuje: „Kažem vam, tako će na nebu biti veća radost zbog jednog obraćena grešnika negoli zbog devedeset i devet pravednika kojima ne treba obraćenja“.

Slično se u drugoj prispodobi govori o ženi koja ima 10 drahmi i izgubi jednu. Ona upali svjetiljku, pomete kuću, brižljivo traži i kada nađe izgubljenu drahmu, pozove prijateljice da se raduju s njom i organizira slavlje. I u tom slučaju Isus zaključuje: „Tako, kažem vam, biva radost pred anđelima Božjim zbog jednog obraćena grešnika“.

Prispodoba je o milosrdnom ocu vrlo poučna, pokazuje golemu velikodušnost božanskog milosrđa. Otac ljubi mlađeg sina, no on ne shvaća tu ljubav i traži samo svoju korist. Zato kaže ocu: „Oče, daj mi dio dobara koji mi pripada“. Otac poštuje slobodu mlađega sina i razdijeli im imanje.

Otišavši od kuće mlađi sin protrati svoja dobra živeći razvratno. Na kraju se nađe u teškoj situaciji, nije imao više ništa, morao je služiti jednom od žitelja u onoj zemlji koji ga je poslao na svoja polja pasti svinje.

To nam pomaže da shvatimo u kakvu bijedu grijeh vodi čovjeka, uzrokujući da izgubi svoje dostojanstvo i smisao života. Sudbina je mlađeg sina lošija od sudbine životinja: „Želio se nasititi rogačima što su ih jele svinje, ali mu ih nitko nije davao“.

Suočivši se s tom bijednom sudbinom, mladi čovjek dolazi k sebi, razmišlja o ocu i uvjetima u njegovoj kući, te na taj način donosi odluku da se vrati i prizna svoj grijeh. Zato kaže sam sebi: „Ustat ću, poći svomu ocu i reći mu: 'Oče, sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim. Primi me kao jednog od svojih najamnika'“

Otišao je kući, no dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda. To nam pokazuje da je otac očekivao sinov povratak. Umjesto da ga prokune i ostavi na milost i nemilost njegovoj bijednoj sudbini, on je želio njegov povratak i čekao ga sa strepnjom. I kad ga ugleda, ganu se, potrča mu ususret, pade mu oko vrata i izljubi ga. Umjesto da ga je prekoravao, kao što je to mogao učiniti, iskazao mu je nježnost, naklonost i ljubav.

Nakon što je sin priznao da je pogriješio, otac mu ne dopušta ni da dovrši, već čini sve suprotno onome što je očekivao. Sin mu kaže: „Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim. A otac reče slugama: Brzo iznesite haljinu najljepšu i obucite ga! Stavite mu prsten na ruku i obuću na noge!“ Sve su to znakovi sinovskog dostojanstva.

Tako otac sinu koji je bio nevjeran i koji je griješio, vraća cijelo njegovo dostojanstvo. Ne samo da mu oprašta, nego s posebnom pažnjom i izvanrednom velikodušnošću iskazuje mu čast, pripremajući mu slavlje. Misli samo na njegovo spasenje i kaže: „Sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se!“

Te tri Lukine prispodobe pokazuju nam neizmjerno Božje milosrđe i pozivaju nas na neograničeno povjerenje u njega. I ako smo bili nevjerni, Gospodin nas čeka sa svom velikodušnošću svojeg srca.

No moramo primijetiti i drugu stvar. Te tri prispodobe nemaju samo namjeru pokazati nam Božje milosrđe, nego i obratiti naše srce i učiniti ga sudionikom samog Božjeg milosrđa. Naime, Isus ih je ispripovjedio kako bi odgovorio farizejima i pismoznancima koji su mrmljali protiv Njega zbog milosrđa koje je očitovao prema carinicima i grešnicima, te su govorili: „Ovaj prima grešnike i jede s njima“. Mislili su da to Njegovo ponašanje treba prekoriti. Međutim, Isus ih poziva da podijele s drugima božansku radost darovanog milosrđa.

Kroz te tri prispodobe ponavlja se glagol 'radovati se'. Radujte se sa mnom – kaže pastir – jer sam našao svoju ovcu koja je bila izgubljena; radujte se sa mnom – kaže žena – jer sam našla drahmu koju sam izgubila; treba se radovati – kaže otac starijem sinu – jer ovaj tvoj brat bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se. Na taj način Isus ne želi naše srce otvoriti Božjem milosrđu samo na pasivan način, to jest da nas učini raspoloživima da ga primimo, nego i na aktivan način, to jest da i mi sudjelujemo u jedinstvu s Bogom i u istom milosrđu prema drugima.

Stariji pak sin u trećoj prispodobi predstavlja farizeje i pismoznance koji su vjerni Bogu, no ne razumiju Njegovo milosrđe prema grešnicima, te ga smatraju nepravednim. Međutim, Isus ih poziva da mu otvore svoje srce. Isus je uvijek naglašavao da moramo prakticirati milosrđe. U molitvi 'Oče naš' kao uvjet da primimo Božje oproštenje, stavio je našu spremnost da oprostimo svojoj braći.

Molimo Gospodina milost da odgovorimo na Njegovu želju i da primimo radosno božansko milosrđe, ne samo za sebe, nego i za one koje ne smatramo da su ga dostojni primiti.