Razmišljanje uz svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije
Ivica Hadaš - Vatikan
Sutrašnja nam liturgija govori o uznesenju Marijinu koja je tijelom i dušom uznesena u nebesku slavu. Da bi liturgija pokazala to otajstvo, služi se s tri biblijska teksta. Prvo čitanje iz Knjige Otkrivenja govori o veličanstvenom znaku žene zaodjenute suncem. Drugo čitanje iz Prve poslanice Korinćanima tumači da uskrsnuće dolazi prema određenom redu. Evanđelje ne govori o Marijinom uznesenju budući da o tom događaju ne govori ni jedan odlomak Novoga zavjeta, nego govori o Marijinu pohodu, jer tom je prilikom Marija izrazila osjećaje koje je imala i na veliki dan svojeg uznesenja. To su osjećaji koje je izrazila u svojem himnu Veliča.
Značajno je da Marija pjeva svoj 'Veliča' očitujući veliku sestrinsku ljubav, prilikom pohoda Elizabeti. Primila je navještaj da će postati majka Božjega Sina; no znajući da njezina rođakinja Elizabeta treba roditi unatoč poodmakloj dobi, te da treba pomoć, osjetila je poticaj božanske ljubavi da ode i posjeti je.
Susret s Marijom prilika je za velike milosti. Evanđelje kaže da čim je Elizabeta čula Marijin pozdrav, zaigralo joj čedo u utrobi. Elizabeta je bila puna Duha Svetoga. U toj komunikaciji milosti Marija je izrazila svoje osjećaje priznanja i ljubavi, pune zahvalnosti, Bogu koji joj je učinio velike stvari.
Himan 'Veliča' proročka je pjesma jer na otajstven način naviješta uzdignuće same Marije u događaju uznesenja. Naime, tom je prilikom mogla klicati još snažnije: „Veliča duša moja Gospodina; Jer velika mi djela učini Svesilni!“ Ta Marijina pjesma zaista očituje njezinu neizmjernu zahvalnost za djela koja je u njoj učinio Bog.
Marija je već prilikom Isusova rođenja mogla reći: „Velika mi djela učini Svemogući“. Na Kalvariji je isto tako, osjećajući veliku bol koju je prouzročila smrt njezinog Sina, mogla reći: „Velika mi djela učini Svemogući“, jer tamo je postala majka Isusovih učenika, majka u duhu.
Naime, Marija je mogla očitovati svoju radost i svoju zahvalnost na konačan i savršen način u trenutku svojeg uznesenja. Dakle, mogla je zaista reći: „Klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju, što pogleda na neznatnost službenice svoje: odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom. Jer velika mi djela učini Svesilni, sveto je ime njegovo!“
Na dan uznesenja, godinu za godinom, sve generacije izgovaraju Marijino blaženstvo, njezinu veliku radost koja je bila sva ispunjena zahvalnošću prema Gospodinu.
Uznesenje je privilegij koji je Bog udijelio Mariji. Naime, nije mogao dopustiti da tijelo, koje je prihvatilo njegovog Sina i dalo mu tijelo i krv koji su mu trebali kako bi otkupio svijet, bude prepušteno raspadanju.
Stoga je Isus došao uzeti svoju majku nakon što je usnula, kako se kaže, kako bi je u potpunosti pridružio svojoj slavi u nebu, odakle Marija nastavlja svoje majčinsko djelo za dobro Crkve.
U drugom čitanju sveti Pavao govori o uskrsnuću. Napominje da „kao što u Adamu svi umiru, tako će u Kristu biti svi oživljeni“. No primjećuje: „Ali svatko u svom redu: prvina Krist, a zatim koji su Kristovi, o njegovu dolasku“.
Možemo dodati da i među onima koji su Kristovi postoji red. Marija koja je na vrlo blizak način bila pridružena Isusovom životu, muci i smrti, zaslužuje prednost pred svima i njezino uznesenje očituje tu prednost.
Prvo čitanje iz Knjige Otkrivenja pokazuje Marijinu slavu. Pisac izvještava o znaku koji se pojavio na nebu: „žena zaodjenuta suncem“.
Knjiga Otkrivenja izravno ne govori o Marijinu uznesenju, nego nam, naime, kaže da ta žena, zaodjenuta u sunce, „trudna viče u porođajnim bolima i mukama rađanja“. Ipak možemo prepoznati Marijinu slavu u toj veličanstvenoj slici: „žena zaodjenuta suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda“.
Otkrivenje ne spominje Mariju. Govori o borbi sa zmajem koji predstavlja đavla, snagu zla i kaže: „Zmaj stade pred Ženu koja imaše roditi da joj, čim rodi, proždre Dijete“. To nas podsjeća na događaj krvoprolića „nevine djece“ koju je pogubio Herod. Tražili su dijete Isusa kako bi ga ubili; to je bilo đavolsko djelo; no Bog je zaštitio svojeg utjelovljenog Sina koji je trebao ostvariti otkupljenje svih ljudi u punini svojeg čovještva.
„I ona porodi sina, muškića, koji će vladati svim narodima palicom gvozdenom“. Tu je opisan Mesija i zbog toga taj tekst može biti izravno primijenjen na Mariju. No on može podsjetiti i na odnos između Mesije i izabranog naroda, zbog čega se u određenom smislu može reći da je „sveti narod“ bio Mesijina majka.
Marija se pojavljuje kao prilika Božje proslave, jer Gospodin ju je zaštitio. Knjiga Otkrivenja kaže: „Sada nasta spasenje i snaga i kraljevstvo Boga našega i vlast Pomazanika njegova!“ Sve se to ostvarilo u Marijinu uznesenju.
Na svetkovinu Uznesenja puni smo radosti zbog Marije koja nije bila samo sačuvana od raspadanja, nego je također proslavljena kod svojeg Sina i kod Boga. Istodobno znamo da je u nebu vrlo moćna osoba koja za nas posreduje. Marija je u nebu da bi primila naše molitve pune poniznosti i povjerenja, te kako bi one bile uslišane.
Osvrćući se na događaj iz evanđelja možemo također reći da je Marija, na nebo uznesena, nastavila pohađati zemlju kao što je pohodila Elizabetu. Marijin pohod označava Marijinu sudbinu na trajan način. Znamo da se mnogo puta ukazala kako bi kršćanima ulila povjerenje da na vrlo siguran način idu prema Bogu. Marija je ta koja dolazi pomoći slabima, ozdraviti bolesne, pozvati sve na obraćenje kako bismo na kraju mogli doći k njoj u nebo. To je naša nada!
