Razmišljanje uz misna čitanja 22. nedjelje kroz liturgijsku godinu
Ivica Hadaš - Vatikan
U evanđelju sutrašnje liturgije Isus nas potiče na dvije vrste ponašanja koja su temeljna za naš duhovni život i za naše zajedničke odnose, a to su poniznost i velikodušnost bez interesa.
U tom evanđeoskom odlomku divimo se Isusovoj psihološkoj i pedagoškoj profinjenosti. Isus sudjeluje na svečanosti u kući jednog od farizejskih glavara i uočivši kako uzvanici biraju prva mjesta, daje slikovitu pouku. To znači da se primjer koji je Isus dao može primijeniti i na druge prilike, te je stoga ta pouka valjana i u drugim trenucima i situacijama.
Isus daje savjet: „Kada te tko pozove na svadbu, ne sjedaj na prvo mjesto“. Potom daje razloge za to koji se temelje na ljudskoj psihologiji: „Da ne bi možda bio pozvan koji časniji od tebe, te ne dođe onaj koji je pozvao tebe i njega i ne rekne ti: ’Ustupi mjesto ovome.’ Tada ćeš, postiđen, morati zauzeti posljednje mjesto.“
Tu se Isus brine kako bi nas sačuvao od poniženja. Da bi nam pomogao da ga izbjegnemo, savjetuje nam da se sami ponizimo: „Nego kad budeš pozvan, idi i sjedni na posljednje mjesto pa, kada dođe onaj koji te pozvao, da ti rekne: ’Prijatelju, pomakni se naviše!’ Bit će ti to tada na čast pred svim sustolnicima“.
Teško nam je u praksi provesti taj Isusov savjet. Naime, uvijek tražimo kako bismo zauzeli prva mjesta i ne prihvaćamo drage volje biti skromni i staviti se na posljednje mjesto. Ipak, to je ponizno ponašanje temeljno; radi se o odbijanju traženja časti na naš zahtjev i očekivanja da nam ih drugi daju, osobito zato što nam sam Bog daje čast i slavu.
Svi smo žedni časti i slave, no ako ih sami želimo postići, prihvaćamo sebično i oholo ponašanje. Međutim, Isus želi da prihvatimo ponizno ponašanje, jer poniznost daje vrlo lijepu raspoloživost duši koja otvara put ljubavi.
Isus nas stoga poziva da odbacimo izravno traženje časti, jer u tom se očituje posesivno ponašanje. Tko izravno traži časti, ne zaslužuje ih. Međutim, tko se stavlja na posljednje mjesto ili na skromno mjesto, očituje pozitivno ponašanje velikodušnosti i otvaranja istinskoj ljubavi.
Potom Isus prikazuje drugi primjer, pozivajući na ponašanje bez interesa i kaže: „Kad priređuješ objed ili večeru, ne pozivaj svojih prijatelja, ni braće, ni rodbine, ni bogatih susjeda“. Te nam riječi izgledaju čudne, jer obično se na ručak poziva upravo rodbina i prijatelji. Zašto nam Isus daje taj savjet?
Razlog koji Isus donosi kako bi opravdao to ponašanje je iznenađujući: „Da ne bi možda i oni tebe pozvali i tako ti uzvratili“. Kakvo je zlo u uzvraćanju? Ne shvaćamo odmah razlog tog Isusovog savjeta.
Dakle, dodaje: „Nego kad priređuješ gozbu, pozovi siromahe, sakate, hrome, slijepe. Blago tebi jer oni ti nemaju čime uzvratiti“. Ponovo nam se taj savjet čini čudan; kako možemo biti blaženi ako nam te osobe ne mogu uzvratiti?
Na kraju nam Isus objavljuje u čemu je ključ cijelog tog Njegovog govora: „Uzvratit će ti se doista o uskrsnuću pravednih“. Tko se tako ponaša, dobit će božansku nagradu koja će biti potpuno drugačije kvalitete od uzvraćanja koje obično očekujemo. Naime, to uzvraćanje obično pokvari odnose, uvodeći osobne interese u odnos koji bi trebao biti velikodušan i besplatan. Međutim, Isus nas poziva na velikodušnost bez interesa, kako bi nam otvorio put prema radosti koja je daleko veće kvalitete, a to je radost ujedinjenja s Bogom u velikodušnoj ljubavi.
Te su Isusove pouke vrlo konkretne i vrlo znakovite. Svi moramo nastojati napredovati u ponašanju poniznosti i velikodušnosti bez interesa koje je već bilo s druge strane savjetovano u Starom Zavjetu. Prvo nam čitanje sutrašnje liturgije kaže: „Sine moj, budi krotak u poslu svojem. Što si veći, to se većma ponizi“. Ne smijemo drugima nametnuti svoju moć i veličinu, nego moramo biti maleni s malenima, kako bismo bili u stanju živjeti s njima u bratskim odnosima, umjesto da ostanemo izolirani u svojoj oholosti.
Drugo pak čitanje sutrašnje liturgije nema izravan odnos s evanđeljem, ipak možemo uočiti neizravnu vezu. Odlomak iz Poslanice Hebrejima pokazuje nam da ukoliko smo kršćani, imamo uistinu izvanredno dostojanstvo. Dakle, ne smijemo tražiti svjetovne časti, jer to bi značilo vrijeđati božansku velikodušnost koja nas ispunja nebeskim častima.
Odlomak iz Poslanice Hebrejima prikazuje dva različita duhovna iskustva. Prvo je ono u kojem nema osobne komunikacije, nego je uznemirujuće iskustvo. To je bilo iskustvo na Sinajskoj gori u kojem se Bog očitovao u vrlo dojmljivim prilikama: u ognju, mraku, tami i vihoru; potom ječanju trublje i tutnjavi riječi. To je vjersko iskustvo korisno u prvi trenutak duhovnoga života, jer stavlja u naša srca strah Božji i tako nas čuva da ne padnemo u zlo.
No kršćansko je duhovno iskustvo drugačije; nije potresno, nego je iskustvo mirnih i bratskih odnosa s Bogom, te sa svim bićima koja su ujedinjena s Njim. Pisac je Knjige Hebrejima istaknuo: „Nego, vi ste pristupili gori Sionu i gradu Boga živoga, Jeruzalemu nebeskom“. Mi smo kršćani krštenjem uvedeni u nebeski svijet, među nebrojene tisuće anđela, svečani skup i u Crkvu prvorođenaca zapisanih na nebu, pridruženi Bogu sucu sviju, dusima savršenih pravednika i posredniku novoga Saveza, Isusu. To je stanje puno dubokog zadovoljstva, mnogih međusobnih odnosa koji uzdižu ljudsko biće na savršeniju razinu i u izvanrednu ljepotu.
No da bismo bili svjesni te kršćanske privilegije, moramo imati vjere. Naime, te stvari nisu vidljive izvana. Moramo imati vjere i prihvatiti Božje darove koji su svi, na jedan ili drugi način, darovi ljubavi.
Duhovno je kršćansko iskustvo iznad svega iskustvo međusobnog dijeljenja ljubavi koja dolazi od Boga, dakle, iskustva koje ispunja srce ljudi i potiče ih da šire civilizaciju ljubavi. Ako smo uvjereni da imamo taj privilegij, onda poniznost za nas postaje normalna. Iako je ne zaslužujemo, ispunjeni smo božanskom milošću, Njegovom besplatnom ljubavlju; zato nemamo nikakvog razloga da se uzoholimo i vjerujemo da smo veći od drugih.
Moramo se staviti na posljednje mjesto kao što je to učinio Isus, jer u tom ponašanju se očituje, na najčišći način i najsnažnije, velikodušna ljubav.
