I vi budite pripravni! (Lk 12, 32-48) I vi budite pripravni! (Lk 12, 32-48) 

Razmišljanje uz 19. nedjelju kroz liturgijsku godinu

Približilo se Kraljevstvo nebesko.

Ivica Hadaš - Vatikan

U evanđelju sutrašnje liturgije Isus naglašava da moramo biti spremni. To je potreba koje uvijek moramo biti svjesni. Prvo nam čitanje pokazuje da su Židovi bili spremni za izlazak. Drugo nam čitanje govori o vjeri koja je također jedna dimenzija spremnosti.

U evanđelju Isus više puta ističe potrebu da budemo oni koji bdiju. U odlomku sutrašnje liturgije govori o prispodobi, o slugama koji čekaju gospodarev povratak.

Gospodar je otišao; treba se vratiti, no ne zna se točno kada i u koje vrijeme. Stoga sluge moraju biti spremni, opasanih bokova i upaljenih svjetiljki kako bi mogli odmah otvoriti gospodaru koji se vraća i tako mu pokazati da su ga čekali.

S druge strane, odgovarajući Petru, Isus pokazuje drugu dimenziju toga čekanja. Tko ne čeka povratak gospodara i misli da će mnogo kasniti, prisvaja si svaku vrstu slobode i koristi višestruke zloporabe. Upravitelj koga je gospodar postavio nad poslugom, koji misli da će gospodar kasniti, počne tući sluge i sluškinje i opijati se. Ako nema iščekivanja gospodara mogu se počiniti mnoge zloporabe.

Biti spremni znači unaprijed dogovoriti odnos s gospodarom koji se treba vratiti. Najvažnija stvar za slugu koji je spreman odnos je s gospodarom. On će preduhitriti povratak svojeg gospodara, mislit će na ono što gospodar želi naći kada se vrati, ponašat će se tako kako bi gospodar zaista bio zadovoljan s njim.

Ukoliko zaista čekamo Isusov dolazak, temeljni je stav našeg kršćanskog života biti spremni. Ne radi se o tome da budemo spremni kako bismo krenuli na put, nego da budemo spremni čekati osobu, Isusa. Odnos s Njim za nas je najvažnija stvar. Uvijek moramo biti raspoloživi činiti ono što On od nas želi; uvijek moramo odgovarati na Njegove želje.

Ako zanemarimo to čekanje Gospodina, dakle, krećemo pogrešnim smjerom života, tražimo druga zadovoljstva i užitke, naš život gubi svoje temeljno usmjerenje koje bi moralo biti usmjerenje ljubavi prema Gospodinu. Tko, međutim, djeluje imajući uvijek u mislima to usmjerenje, nema nikakvog razloga bojati se kada se Gospodin vrati; bit će spreman i moći će ga radosno prihvatiti.

Evanđelje nam kaže da će tada Gospodin vjernome sluzi očitovati izvanrednu velikodušnost: Blago onim slugama koje gospodar, kada se vrati, nađe budnima. „Zaista, kažem vam, pripasat će se, posaditi ih za stol pa će pristupiti i posluživati ih“. Gospodar će postati sluga da bi služio svojim slugama. Radi se iznad svega o neočekivanoj velikodušnosti!

Isus nam tako pomaže shvatiti kakva je Njegova velikodušnost prema nama. Nije se ustručavao postati sluga slugu; On, Gospodar i Učitelj, naš Gospodin, oprao je noge svojim apostolima kako bi im pokazao život služenja i ljubavi (usp. Iv 13,3-17). Služenje i ljubav uvijek međusobno moraju biti ujedinjeni, jer ljubav je bez služenja prazna, a služenje bez ljubavi nije savršeno.

Molimo Gospodina milost da uvijek budemo spremni dočekati Ga kada se vrati. To će se svakome od nas sigurno dogoditi u trenutku smrti. Moramo tražiti da u tom trenutku ne budemo izvan milosti Božje kako nas Gospodin ne bi prekorio. Također moramo biti spremni prihvatiti nadahnuća koja nam Gospodin daje svakog trenutka u životu. Moramo se zauzimati da naš život uvijek odgovara Njegovim željama kako bi bio lijep i bogat dobrim djelima koja činimo s Božjom milošću.

Biti spremni znači biti pažljivi u razlučivanju Gospodinovih željā, da bismo na njih mogli odgovarati. Vrlo je lijep kršćanski život u kojem je odnos s Gospodinom uvijek prisutan i ulijeva veliku nadu i veliku ljubav!

U prvom čitanju sutrašnje liturgije pisac Knjige mudrosti podsjeća da su Židovi bili spremni u trenutku odlaska iz Egipta: „Tako je tvoj narod očekivao spas pravednika i propast neprijatelja“.

Židovi su bili spremni za Božji zahvat koji je dolazio kroz sud. Stoga su u tajnosti prinosili žrtve i obećavali da će svi jednako sudjelovati u dobru i pogibelji. Tako su stvarali prilike bratske ljubavi i hvale Bogu.

U drugom čitanju sutrašnje liturgije pisac Knjige Hebrejima govori nam o vjeri kao temelju stvari kojima se nadamo i kušnji onih koje se ne vide. Točnije, kao o sredstvu za posjedovanje, već unaprijed, stvari koje nas dijele i kao sredstvu za poznavanje stvari koje se ne vide. Vjera je stvarno temelj cijelog našeg kršćanskog života; bez nje nema nade, nema ljubavi, nema prianjanja uz volju Božju u ljubavi.

Već u Starom zavjetu Bog je odgajao svoj narod u vjeri, počevši od Abrahama. Patrijarh je imao savršenu vjeru koja ga je poticala na potpunu poslušnost Bogu. Pisac Knjige Hebrejima ističe: „Vjerom pozvan, Abraham posluša i zaputi se u kraj koji je imao primiti u baštinu, zaputi se ne znajući kamo ide“.

Vjera nam pomaže suočiti se sa svim situacijama koje se pred nama pojavljuju i koje su samo jedna etapa na našem duhovnom putu. Pisac Knjige Hebrejima nastavlja: „Vjerom se kao pridošlica naseli u obećanoj zemlji kao u tuđini, prebivajući pod šatorima s Izakom i Jakovom, subaštinicima istog obećanja“. Nisu još posjedovali obećanu zemlju, ili bolje, posjedovali su je samo u nadi, zahvaljujući vjeri.

Vjera također omogućava ostvariti pothvate koji nadvisuju naše ljudske snage. „Vjerom i Sara unatoč svojoj dobi zadobi moć da začne jer vjernim smatraše Onoga koji joj dade obećanje“.

Vjera nas također čini sposobnima za herojska djela kada postanemo svjesni da je volja Božja zahtjevna. „Vjerom Abraham, kušan, prikaza Izaka“. Izak je bio jedini Abrahamov sin po kojem je morao imati brojno potomstvo koje mu je Bog obećao. No patrijarh se nije kolebao ići na brdo na kojem je Bog tražio da prikaže žrtvu svojeg sina.

Pisac Knjige Hebrejima tumači: „Uvjeren da Bog može i od mrtvih uskrisiti. Zato ga u predslici i ponovno zadobi“. Abraham je bio uvjeren da Gospodin može nadvladati također strašnu prepreku smrti, da je sposoban uskrisiti od mrtvih. Vjera ga je tome učila, dala mu je da može unaprijed vidjeti da Bog na čudesan način nalazi sredstva za izvršenje svojih obećanja. U stvari, Abraham je ponovo dobio sina nakon te žrtve koju je započeo, ali je nije dovršio, jer Bog nije htio da Izaka prinese kao žrtvu.

Vjera je izvrstan temelj za cijeli naš život, njome možemo od Boga postići izvanredne milosti.

Vjera također daje snagu kao potporu za svaku vrstu kušnje i daje da hrabro i velikodušno idemo naprijed kako bi se ostvario Božji projekt: vrlo pozitivan projekt koji nadilazi ono što možemo zamisliti.

Vjera je uvjet da budemo spremni, budući da čekamo Gospodinov dolazak; znamo da nam On želi dobro i da nas vodi. Na taj način možemo živjeti velikodušno i s punim povjerenjem. 

Ovdje poslušajte prilog: Razmišljanje uz misna čitanja 19. nedjelje kroz liturgijsku godinu
10 kolovoza 2019, 16:26