Crkva, turisti i turizam Crkva, turisti i turizam 

O stajalištu Katoličke Crkve o turistima i turizmu

O pozitivnim i negativnim stranama turizma govorio je u više navrata i papa Franjo. Isticao je potrebu za etičkim i održivim turizmom koji je najšire dostupan i gdje se izbjegavaju svi oblici diskriminacije i iskorištavanja, što se neizravno dade razabrati i u njegovoj enciklici ʺLaudato siʹʺ gdje naglašava da smo svi pozvani ʺpostati oruđa Boga Oca kako bi naš planet bio onakav kakvim ga je on sanjao pri stvaranju i kako bi odgovarao njegovu planu mira, ljepote i punineʺ (br. 53).

Marito Mihovil Letica - Zagreb

U prošlom smo prilogu čuli da se turizam, premda naizgled svjetovna pojava, pokazao kao nadomjestak i zamjena čovjekovoj nezatomljivoj potrebi za hodočašćenjem. Dohvatili smo se i Dubrovnika, grada izraslog u dijalektici mjere i potrebe, želje i propisanoga reda, te smo obratili pozornost na pojavu da se kao svojevrsni izgred i nered iskazuje prekomjerni turizam gdje se Dubrovnik od drevnog i znamenitog mediteranskoga grada mjere i reda promeće u suprotnost svemu što je stoljećima bio. Mogli bismo reći da u prekomjernome turizmu dionizijsko preobilje odnosi pobjedu nad apolonskom mjerom.

Njemački je filozof Friedrich Nietzsche potkraj 19. stoljeća žestoko kritizirao mudroga Sokrata da je poremetio pravu mjeru i harmoniju između dvaju stvaralački suprotstavljenih i plodonosnih elemenata – dionizijskog i apolonskog – tj. dviju izvornih snaga grčkoga svijeta i pripadne mu kulture. Tako su, smatra Nietzsche, Sokratovo logičko i racionalno mišljenje, umjerenost i askeza zatomili u čovjeku ònō iracionalno i instinktivno, ludičko i orgijastičko. Time je, kako govoraše Nietzsche, Sokrat utro put dekadenciji zapadnjačke kulture.

Kloneći se ikakva moraliziranja i davanja pojednostavljenih dijagnoza ovodobnoga društva i posebice njegovih mladih pripadnika, moguće je primijetiti da, usuprot Nietzscheu, upravo neki osuvremenjeni oblici dionizijskoga ponašanja upućuju na dekadenciju kulture. Tomu u prilog govore brojni festivali elektroničke glazbe gdje se mladi ljudi uz posezanje za opijatima, od dušičnoga oksida ili tzv. plina ʺsmijavcaʺ do psihoaktivnih sintetičkih droga – a sve im to trajno narušava zdravlje i ugrožava život – psihički i tjelesno opuštaju te se prepuštaju razuzdanoj zabavi i nesputanu spolnom ponašanju. Od opijanja vinom na bakanalijama prije više od dva tisućljeća do ovodobnih ʺpartijanerskihʺ opijata bijaše dug put – ali dionizijski je obrazac u bitnome ostao isti. K tome treba spomenuti i ljetne karnevale jer i oni bivaju događajima koji, recimo to tako, obiluju dionizijskim preobiljem i razuzdanošću. Karneval, premda poganskoga podrijetla, ima svoje mjesto u kršćanskome hodu kroz godinu. Nesputanošću i izobiljem prethodi vremenu korizme koje odlikuju suzdržljivost i odmjerenost. Izvlačenjem karnevala iz zimskog vremena, iz njegova reda i slijeda, redoslijeda, gubi se smisao toga događaja te dionizijska razuzdanost, redovito i lascivni karnevalski ludizam, bivaju popularnim sastavnicama ljeta i turističke sezone. Izgleda da se turizam i dionizijsko doživljavanje svijeta dobro razumiju.

No svesti turizam na razuzdanost i ludizam – bilo bi tendenciozno, jednostrano i time pogrešno. Jer premnogi turisti, a među njima i velik broj mladih – dolaze u Hrvatsku i radi razgledanja apolonskog sklada i reda, mjere i proporcije, radi prvorazrednih umjetničkih djela: urbanističkih i arhitektonskih, kiparskih i slikarskih. Povijesni kompleks Splita i Dioklecijanova palača, stari grad Dubrovnik, kompleks Eufrazijeve bazilike u središtu Poreča, povijesni grad Trogir, katedrala svetoga Jakova u Šibeniku, Starogradsko polje na otoku Hvaru s antičkim suhozidima i međama kojima je geometrijskom pravilnošću podijeljeno zemljište…, samo su neka od dobara Republike Hrvatske na UNESCO-ovu popisu svjetske materijalne kulturne baštine. Imamo biti ponosni što je deset kulturnih i prirodnih dobara Republike Hrvatske na UNESCO-ovoj listi materijalne kulturne baštine te što je po broju upisanih nematerijalnih dobara, njih sedamnaest, UNESCO našu domovinu pozicionirao na prvo mjesto u Europi i četvrto u svijetu.

Godišnji odmor ne bi smio biti shvaćen kao odsutnost rada i redovitih obveza, kao ʺugodno nečinjenjeʺ (koje Talijani simpatično zovu ʺdolce far nienteʺ), nego put u ponovno zadobivanje unutarnje ravnoteže osobe, ravnoteže i sklada narušenih ritmom redovnoga života i rada. Na odmor ide ʺcijeli čovjekʺ, dakle tijelo, duša i duh; stoga uz turizam koji pruža odmor valja posebno razvijati i zdravstveni i kulturni i vjerski turizam. U postignutoj ravnoteži tijela, duše i duha turist se može susresti s Bogom i sa svojim autentičnim ʺjaʺ. Naša Hrvatska, budući da obiluje sakralnim objektima velike povijesne i umjetničke vrijednosti te brojnim dobro posjećenim svetištima, ima velik potencijal za daljnji razvoj vjerskoga turizma.

Turizam je rubno spomenuo već papa Pio XI., a njegov nasljednik Pio XII. prvi je među papama u 20. stoljeću izričito govorio o turizmu i iznosio stajališta koja se mogu smatrati službenima u Katoličkoj Crkvi. Pio XII. iznio je 1952. tri glavne teze: turizam djeluje na usavršavanje psihičkog i moralnog čovjekova lika; zatim turizam djeluje na buđenje svijesti, na smanjivanje predrasuda o drugim ljudima, kulturama i pojavama, tako doprinoseći boljem razumijevanju među narodima; te treća teza, koja kaže da turizam otvara mogućnosti duhovnoga rasta.

Središnje organizacijsko tijelo koje se u okrilju Katoličke Crkve bavi turizmom je Papinska komisija za pastorizaciju migracija i turizma, koju je apostolskim pismom od 19. ožujka 1970. osnovao papa Pavao VI. Od prethodnika sadašnjega pape, spomenut ću još papu Ivana Pavla II., koji je govorio o pozitivnim i negativnim stranama turizma. Negativne posljedice javljaju se u brojnim područjima života, a posebno su tomu izložene zemlje u razvoju gdje se uz ostalo nudi tzv. ʺseksualni turizamʺ. No kada je riječ o odnosu turizma i Crkve, Ivan Pavao II. bio je jasan rekavši 1980. za vatikanske dnevne novine ʺL'Osservatore Romanoʺ: ʺCrkva ima šansu u turizmu jer radosna Kristova poruka tu nalazi nove putove, gdje bi inače teško došla. Čovjekov odmor nije put u prazninu, nego put da se praznina ispuni.ʺ

O pozitivnim i negativnim stranama turizma govorio je u više navrata i papa Franjo. Isticao je potrebu za etičkim i održivim turizmom koji je najšire dostupan i gdje se izbjegavaju svi oblici diskriminacije i iskorištavanja, što se neizravno dade razabrati i u njegovoj enciklici ʺLaudato siʹʺ gdje naglašava da smo svi pozvani ʺpostati oruđa Boga Oca kako bi naš planet bio onakav kakvim ga je on sanjao pri stvaranju i kako bi odgovarao njegovu planu mira, ljepote i punineʺ (br. 53). 

Ovdje poslušajte prilog: O stajalištu Katoličke Crkve o turistima i turizmu
11 kolovoza 2019, 13:48