O marijanskim temama u hrvatskoj književnosti
Marito Mihovi Letica - Zagreb
Štovanje ili kult blažene Djevice Marije zauzima u kršćanskoj religioznoj misli i kulturi osobito mjesto. Među narodima koji su prihvatili kršćanstvo, pa tako i u hrvatskome, zasvjedočen je od najstarijega doba. Iz gorljive duhovne prakse prerastao je u bogatu duhovnu baštinu u svim granama umjetnosti: likovnoj i glazbenoj, književnoj i scenskoj. Tako je blažena Djevica Marija nadahnula premnoge graditelje, kipare i slikare, Mariju susrećemo u pjesmi i prozi, k tome u crkvenim prikazanjima ili skazanjima, osobitome liturgijskom dramskom žanru, nastalu u srednjovjekovlju te široko prihvaćenu unutar vjerničkoga puka. U članku ʺGospa u hrvatskoj književnostiʺ dr. sc. Drago Šimundža, teoretičar književnosti i svećenik Splitsko-makarske nadbiskupije, napisao je uz ostalo i ovo:
ʺNajuzvišenija je službenica Gospodnja, pralik Crkve, posrednica milosti, majka i zaštitnica svih vjernika, u tjelesnim i duhovnim potrebama, u smislu vremenite pomoći i vječnog spasenja. / Crkva je to stalno propovijedala i podupirala. Isticala je prije svega Božju milost, ali je zajedno s njom naglašavala i Marijinu svetost, zasluge i ulogu. Gradila joj je crkve i svetišta, širila marijansku pobožnost. Naša najstarija katedrala – i kao građevina najstarija katedrala na svijetu – splitska prvostolnica sv. Dujma, već je u 7. stoljeću, u samim počecima našeg kršćanstva posvećena blaženoj Djevici, Marijinu uznesenju na nebo. / U takvom se je teološkom i vjerskom ozračju pobožnost prema presvetoj Bogorodici iz liturgijskih obreda i crkvenih pohvala sasvim spontano širila u sve oblike života.ʺ
Vrijedi navesti i neobično dojmljive riječi dr. sc. Đure Kokše, nekadašnjega pomoćnog zagrebačkog biskupa, autora mnoštva povijesnih i književnih studija te sastavljača nekoliko antologija duhovne lirike. Mons. Kokša napisao je da ʺnikako nije sporna činjenica da je Bogomajka središnji lik i najčešći motiv naše duhovne književnosti, koja je uvijek bila prostor najplemenitijih, najviših i najdubljih treptaja duše, srebrna nit, bijela, ravna cesta i čist putʺ (ʺHrvatska duhovna lirikaʺ, Rim, 1968.).
Ovaj radijski prilog o marijanskim temama u hrvatskoj književnosti ne može pretendirati na sustavnost i iscrpnost pa će biti spomenuti samo neki književni plodovi bogate marijanske motivike i snažne kršćanske motivacije. Po svoj prilici najpoznatija božićna pjesma, ʺU se vrime godištaʺ, koja je vjerojatno već u 13. stoljeću ispjevana ili, bolje rečeno, akomodirana na hrvatski jezik prema starijemu latinskom predlošku (ʺIn hoc anni circuloʺ), na osobit način svjedoči o marijanskoj motivici u našemu pjesništvu, kako umjetničkom tako i narodnom. U toj pjesmi, koja govori o ʺporođenju Ditića od Divice Marijeʺ, kako glasi ikavska inačica, svaki četvrti stih jest posebni refren koji je posvećen blaženoj Djevici. Ta je božićna pjesma u isti mah i istaknuto marijanska.
Od 14. stoljeća sve do danas čest su marijanski motiv Marijini plačevi, koji se spominju i kao Gospini plačevi. Posrijedi je Marijin doživljaj i bolno proživljavanje muke svojega Sina, ujedno i Sina Božjega, Bogočovjeka Isusa Krista. Takovrsna se djela pojavljuju u više različitih redakcija u brojnim zbornicima i pjesmaricama.
Valja spomenuti i Gospine himne (ʺAd Virginemʺ) na latinskome jeziku, koje su spjevali naši znameniti renesansni pjesnici poput Šibenčanina Jurja Šižgorića i Splićanina Marka Marulića. Prije latinskih himana iz pera hrvatskih autora, zasvjedočene su na hrvatskome jeziku takve himnički skladane pjesme u okrilju pučke usmene i pisane književnosti. Među njima se kao vjerojatno najpoznatija ističe ʺPohvala Gospiʺ zapisana 1347. u Šibeniku, zbog čega je poznatija kao ʺŠibenska molitvaʺ. ʺO blažena, o prislavna, o prisvitla svarhu svih blaženih, / Bogom živim uzvišena, vsimi Božjimi dari urešena! / […] / Gospoje, ti si svega dvora nebeskoga čast, slava i sve počten'je. / Gospoje, ti si uznesena od Sina tvoga a Boga moga s velikim počten'jem / i s vesel'jem sa vsem oblastev va vse nebesko vladan'jeʺ, nekoliko je stihova iz ʺŠibenske molitveʺ.
Nadalje, Hanibal Lucić, hrvatski renesansni pjesnik iz 16. stoljeća, čija je ʺJur ni jedna na svit vilaʺ među najljepšim petrarkističkim pjesmama u europskim razmjerima, pjeva u poslanici Jeronimu Martinčiću o blaženoj djevici Mariji sljedećim stihovima: ʺU ovu noć rodi Božja sina žena / ke se muž ne dodi, nad svimi blažena. / Tolik je dar, Bože, taj ki nam hti dati, / da naša ne može pamet ga saznati.ʺ
Po dugačkome vremenskom luku prelijećemo iz 16-oga u 20. stoljeće i dolazimo do Tina Ujevića, kojega su nadahnjivali marijanski himni i mirakuli. Tin u pjesmi ʺMolitva Bogomajciʺ kaže: ʺBlažena Gospo moje sijede majke, / Marijo, zvijezdo bijelih naraštaja, / S usnice tvoje s ruku punih Sjaja, / Ja popih prve neborajske bajke.ʺ
Hrvati blaženu Djevicu Mariju takoreći odvajkada nazivaju najuzvišenijim imenima. Između ostaloga i svojom kraljicom. Nema tu ničega ekskluzivističkoga ni nacionalističkoga kroatocentričnog. Marija je zaštitnica i kraljica cijele Crkve pa time svih naroda. Marija je za nas i odvjetnica: Hrvatski sabor nazvao je blaženu Djevicu Mariju ʺfidelissima advocata Croatiaeʺ ili ʺnajvjernija odvjetnica Hrvatskeʺ, zazivajući od Nje ne samo duhovnu i vječnu nego i konkretnu vremenitu pomoć i zaštitu. Jedna od najpoznatijih crkvenih pjesama – koja se ovih dana pjevala na svim hodočašćima, u svim marijanskim svetištima u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini ali i drugdje – jest ʺZdravo Djevoʺ s pripjevom ʺRajska Djevo, kraljice Hrvataʺ. Spjevao ju je, uz nju i također poznatu pjesmu ʺDo nebesa nek se oriʺ, isusovac Petar Perica, u doba dok je još bio bogoslov.
Hrvatski vjernički puk oduvijek je osobitim vezama povezan s Djevicom Marijom. Među tim vjerničkim pukom su i hrvatski duhovni pisci. Marija je Hrvatsku i Hrvate razumjela i pritjecala im u pomoć svojim milosrđem i majčinskom brižnošću. Oduvijek je bila, jest i bit će im zavazda dobra Majka, zagovornica, odvjetnica, kraljica. Kraljica Hrvatâ i Kraljica mira.
