Cerca

Vatican News
Sikstinska kapela, stvaranje čovjeka, postanak, Bog i Adam Sikstinska kapela, stvaranje čovjeka, postanak, Bog i Adam 

O čovjeku kao osobi i slici Božjoj

Da je čovjek osoba možemo zahvaliti Bogu, koji je Presveto Trojstvo, tri Osobe u jednoj naravi. Bez Osobâ u Presvetome Trojstvu ni čovjek ne bi bio osoba niti bi tu povlasticu mogao uvidjeti.

Marito Mihovil Letica - Zagreb

ʺOd renesanse do danas poštuje se prepoznatljiva individualnost. No nije uvijek bilo takoʺ, napisao je akademik Viktor Žmegač u početnom odlomku eseja ʺIndividualizamʺ (ʺEuropa x 10ʺ, Zagreb 2014.) te nastavio: ʺU muzejskim dvoranama za srednjovjekovnu umjetnost sa zidova nas motre slike, recimo, bradate gospode, ali to nisu ličnosti sa svojom osobnošću, nego naslikani tipovi ili pojmovi koji reprezentiraju neki društveni položaj, to jest utjelovljenje ideje o caru, knezu, biskupu, svecu. Često prikazivani biblijski likovi samo još pojačavaju prisutnost alegorije. Lica nisu shvaćena psihološki, nego egzemplarno.ʺ

Premda akademik Žmegač, prvorazredni erudit, to ne tvrdi – nedostatno upućeni čitatelj mogao bi na osnovi rečenoga pomisliti da u srednjovjekovlju nije bilo individualnog i osobnog odnosno pojmova ʺindividuumʺ i ʺosobaʺ. Ònō što pod određenim umjetničkim, estetičkim i psihološkim vidikom može vrijediti za slikarstvo – ne vrijedi za kršćansku teologiju i filozofiju. Naime, upravo je kršćanska misao na prijelazu iz antike u srednji vijek afirmirala pojmove ʺindividuumʺ i navlastito ʺosobaʺ te ih pronijela vjekovima, sve do našega doba.

Pojam ʺosobaʺ ili latinski ʺpersonaʺ prvi je definirao Boecije iliti Boetije, starorimski filozof i matematičar, pisac i retoričar, glazbeni kritičar i političar, kršćanski svetac koji je živio u 5. i 6. stoljeću. Osoba je, kaže on, ʺindividualna supstancija razumske naraviʺ (ʺnaturae rationalis individua substantiaʺ). No izraz ʺpersonaʺ nije izvorno Boecijev, nego ga je preuzeo iz grčko-rimske tradicije: latinsko ʺpersonaʺ dospjelo je, kako objašnjavaju etimolozi, od grčkoga ʺprósoponʺ, u prvotnom značenju ʹobličjeʹ, ʹobrazinaʹ, ʹmaska koju navlači glumac igrajući određenu uloguʹ. Joseph Ratzinger u glasovitoj knjizi ʺUvod u kršćanstvoʺ o afirmaciji osobe veli:

ʺKršćanin u čovjeku ne gleda individuum, već osobu – i čini mi se da se u tom prijelazu od individuuma na osobu krije sav raspon prijelaza od antike na kršćanstvo, od platonizma na vjeru. Ovo određeno biće nipošto nije nešto sekundarno, što bi nam tek fragmentarno dalo naslutiti ònō općenito kao uistinu pravo. Kao minimum to je biće maksimum; kao jedinstveno i neponovljivo, ono je nešto najviše i autentično.ʺ

Crkvenim ocima i kršćanskim teolozima trebao je pojam ʺosobaʺ u trinitarnim raspravama. U Presvetome Trojstvu jesu tri božanske Osobe: Otac, Sin i Duh Sveti. Budući da Božje postojanje neizmjerno nadilazi mogućnosti ljudskoga razumijevanja, ne možemo umom i razumom pojmiti da je unutar Trojstva u trima posebnim Osobama prisutan jedan i jedini Bog, jedna božanska narav, bît, supstancija, jedna svemoć i punina. Posrijedi je najprisnije jedinstvo i stvarno trojstvo ostvareno na temelju njihovih međusobnih odnosa, međutrojstvenih božanskih relacija. A kristologija naučava da je Bogočovjek Isus Krist, koji je pravi Bog i pravi čovjek, jedna te ista Osoba u dvije naravi, božanskoj i ljudskoj. Bez pojma osobe ne bi bile iskazive ove trinitarne i kristološke istine. Personalizam je potekao iz kršćanstva, njegovo je čedo.

Bitno je uvidjeti antropološko i etičko značenje relacionalnosti ili odnosnosti nalik onoj u okrilju Presvetoga Trojstva. Za razliku od čovjeka kao individue, koja se na ovaj ili onaj način okreće prema sebi i traži vlastito dobro, čovjek se kao osoba u svojoj odnosnosti, koja je za osobu konstitutivna, okreće prema drugim osobama, gledajući na njihovo dobro. Svjedočimo pojavi za koju bismo mogli reći da je kršćanstvom potaknuta i njime nošena personalistička dijakronijska semantika. Pojednostavljeno kazano: ne samo da se značenje riječi ʺpersonaʺ (koje je prvotno, kako smo čuli, značilo ʹmaskaʹ, ʹobrazinaʹ) iz svojevrsnoga ʺne-Jaʺ s vremenom preobrazilo u ʺJaʺ nego je, štoviše, u personalizmu izraslo u odnos jednoga ʺJaʺ prema jednomu ʺTiʺ. Osoba se ostvaruje u umijeću izlaska iz sebe i ljepoti susreta s drugim. Valja reći da je personalizam važan u općoj i individualnoj etici, k tome u socijalnoj etici i političkoj filozofiji jer usuprot neprihvatljivim krajnostima individualizma i kolektivizma ističe vrijednost pojedinca kao osobe i zajedništva s drugim osobama.

Vratimo se govoru o slikama, s čime smo započeli ovaj prilog. Kardinal Nikola Kuzanski, rodom Nijemac, učeni neoplatonistički filozof i oštroumni matematičar koji je živio u 15. stoljeću te svojim misaonim sustavom čini most između srednjega i novoga vijeka, uvodio je u mističnu teologiju svećenike i redovnike samostana na Tegernskome jezeru, posežući pritom za prikladnim usporedbama. Ima, kaže on, portreta na kojima se naslikani lik čini kao da stalno promatra onoga koji ga motri, pa i onda kada motritelj ispred slike mijenja mjesto gledanja. Kuzanski tako dolazi do spoznaje obostranoga istodobnog čina gledanja između Boga i čovjeka te zapisuje: ʺŠto je drugo, Gospodine, Tvoje gledanje, kad me pogledavaš okom sklonosti, doli to da ti bivaš od mene gledan?ʺ K tome se Kuzanski pita bi li ga Bog pogledavao i kada bi svoj pogled odvratio od Njega, Boga svemogućega. Bog je uključen u čovjekovo gledanje, zaključuje kardinal Kuzanski, ali i više od toga: Bog je svemoć koja čovjeku daje moć gledanja; Bog je medij, posredovanje, posredujuća sredina u kojoj i kroz koju čovjek uopće može gledati i svoj pogled na nekoga ili nešto usredotočiti.

Analogno možemo zaključiti: sretnu činjenicu da je čovjek osoba možemo zahvaliti Bogu, koji je Presveto Trojstvo, tri Osobe u jednoj naravi. Bez Osobâ u Presvetome Trojstvu ni čovjek ne bi bio osoba niti bi tu povlasticu mogao uvidjeti. Čovjek je slika Božja (ʺimago Deiʺ), i Bog ga vidi kao osobu; nikako alegorijsku i egzemplarnu – nego stvarnu, jedincatu i neponovljivu. Stoga budimo u relaciji s Bogom, stalno mu izlazimo u susret, razgovarajmo s Njime kao bogolika ljudska osoba koja razumno odgovara na Božju objavu i ljubav, na Stvoriteljevu riječ proisteklu iz najprisnijeg jedinstva i stvarnog trojstva božanskih Osoba. ʺI reče Bog: ʹNačinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična […]ʹʺ, čitamo na početku biblijske ʺKnjige Postankaʺ (Post 1,26). U tome gramatičkom prvom licu množine – ʺnačinimoʺ – crkveni oci i kršćanski bibličari vidjeli su naznaku Trojstva, razgovora i dogovora između triju božanskih Osoba u činu stvaranja čovjeka, slike Božje. 

Ovdje poslušajte prilog: O čovjeku kao osobi i slici Božjoj
25 kolovoza 2019, 16:59