Dobra mjera i prekomjerni turizam
Marito Mihovil Letica - Zagreb
Duhovne mijene i metamorfoze u suvremenome sekulariziranom društvu učinile su sve prisutnijima dvije istodobne pojave koje se međuovisnošću i uzajamnošću pokazuju dvama licima jedne te iste desakralizirane medalje: riječ je o profanizaciji svetog i sakralizaciji svjetovnog. Tako se u sakralnim obredima i hodočašćima nerijetko dadu razabrati ne samo svjetovna nego i politička i gospodarska obilježja. Posrijedi je osobita dijalektička napetost između Boga i svetog, s jedne strane, te svijeta i svjetovnog, s druge.
U ovim kolovoškim danima ne možemo zaobići turizam. U članku ʺTurizam i hodočašćeʺ, objavljenome 1988. u časopisu ʺCrkva u svijetuʺ, napisao je istaknuti sociolog religije Jakov Jukić uz ostalo i ove rečenice:
ʺTurizam ponekad može uistinu biti razoran i sklon samouništenju. Zato svijetu prijeti neočekivani prevrat. Poslije proletera, nosioca rada, i studenata, nosioca znanja, na vidiku je treća generacija revolucionara – ustanak robova iz turističkog ʹrajaʹ. / Iako na izgled potpuno svjetovna pojava, turizam se pokazao kao dobar nadomjestak i kratkotrajna zamjena antropološkoj potrebi za hodočašćenjem. U početku je to bio bijeg iz ʹlošegʹ svjetovnog, onda postao ulazak u ʹrajʹ svjetovnog, da bi na kraju završio kao ʹvarkaʹ, ʹiluzijaʹ, ʹobmanaʹ, ʹopijumʹ svjetovnoga, jednako za turistički narod koji putuje i domaću čeljad što poslužuje. Upravo ta trostruka povezanost turizma sa svjetovnim učinila je da religiozni sadržaji u njemu brzo isuše i iščeznu. Isti fenomen susreli smo u razvoju vjerskog blagdana, pa je vjerojatno da u svakom čovjeku postoji neka jednoznačna struktura, koja uvijek na isti način reagira na podražaje potrebe za svetim.ʺ
Tako je pisao Jakov Jukić, pravim imenom Željko Mardešić, nažalost već godinama pokojni.
Turizam se doista iskazuje zanimljivim fenomenom, poticajnim za razmišljanje. Prisjetimo se tek nekih turističkih slogana, više ili manje uspjelih marketinških dosjetki što ih je u posljednjih četvrt stoljeća isticala Hrvatska turistička zajednica: ʺHrvatska – raj na zemljiʺ, ʺMala zemlja za veliki odmorʺ, ʺMediteran kakav je nekad bioʺ. Prvi slogan, koji je spominjao ʺraj na zemljiʺ, pokazao se preuzetnim i nemaštovitim – sjetimo se rijéčî Jakova Jukića i spomenute sintagme ʺturistički rajʺ. Trećemu po redu sloganu, koji govori o ʺMediteranu kakav je nekad bioʺ, može se štošta prigovoriti: svjedoci smo nekritičkoga upisivanja u prostor mediteranskih elemenata nepripadnih Hrvatskoj, npr. grčkih i španjolskih, s time u vezi je i postmodernističko eklekticističko hinjenje mediteranske tradicije, napose u arhitekturi, k tome i spektakularno-kičasta i neautentična uprizorenja nekih povijesnih događaja, primjerice pomorskih bitaka u kojima omiški gusari pobjeđuju mrske Mlečane, pri čemu su hrabri branitelji naše obale s crnim povezom preko oka i kostimirani poput na filmovima viđenih pirata s Kariba – sve to zapravo nudi sliku Mediterana kakav nikada nije bio. No zadržimo se na sloganu ʺMala zemlja za veliki odmorʺ jer između njime obuhvaćenih atributa ʺvelikiʺ i ʺmaliʺ implicitno je naznačena stanovita zlatna sredina, dobra mjera.
Grad dobre i pravilne mjere stoljećima bijaše Dubrovnik – danas perjanica hrvatskoga turizma, grad jedincat i veličanstven, glasovit u svjetskim razmjerima. ″Oni koji traže raj na zemlji, trebaju doći i vidjeti Dubrovnik!″, riječi su čuvenoga irskog književnika Georgea Bernarda Shawa izrečene 1929. nakon što ga je Dubrovnik očarao lijepošću kamenoga cvijeta i mikrokozmičkim skladom negdanjega grada-republike. Dubrovnik bijaše velik – valja to jasno istaknuti – upravo zato što se znao obuzdavati. Jedva da je itko mogao taj fenomen tako dobro i lijepo izraziti kao povjesničar umjetnosti i književnik Igor Zidić, koji na početku ogleda ʺDubrovačka arkadija ili grad u okviru od zlataʺ, objavljenome 1988., kaže da u Dubrovniku ʺveličina ne stvara iluziju reda, nego red pobuđuje dojam veličineʺ. Zatim i ovo:
ʺU redu je mjera, a u mjeri granica. Dubrovnik je grad koji doista ograđuje, odmjerava i ograničava. (U njemu je zakon propisivao koliko se najviše može potrošiti za svadbeno slavlje, koliko najviše za ukras broda.) Povijesni je Dubrovnik bio velik u obuzdavanju, a ta se samozatajnost, s pravom, tumači dvojako: kao vježbanje u spasonosnoj mimikriji (ʹza ne otkrit karteʹ, ʹza ne izazvat vragaʹ) i kao kultura podvrgavanja pojedinačnih smjeranja jedinstvenu mjerilu. Ništa ne strši, sve se slaže. / Drevni je grad, kao svijet u malom, sanjarija o Bogočovjeku; jer je graditelj gradu ono što je Stvoritelj svijetu.ʺ
I onda ovaj naš Dubrovnik, za kojega je znameniti arapski putopisac i kartograf Muhamed al-Idrisi godine 1153. napisao da je ″posljednji grad na hrvatskome jugu″, i koji će u idućim stoljećima postati primjer veličine postignute mjerom i skladom, grad božanske demijurgije, utopijski ʺgrad Suncaʺ – doživio je 21. lipnja 2014., na ljetni solsticij iliti suncostaj, posvemašnji kolaps. Naime, više od dva sata trajala je gužva odnosno zastoj prouzročen golemim brojem turista s brodova kruzera: s pet velikih brodova nahrupilo je u Grad više od deset tisuća čeljadi. Slike Vrata od Pila gdje posjetitelji stoje zaglavljeni na jednome mjestu od 11 do 13 sati, po najvećoj pripeci, iznureni i očajni – obišle su svijet. Dubrovnik se tako našao na vrhu liste gradova koje je, kako je rečeno, ʺturizam ubioʺ. Proglašeni su nepoželjnima za turističke posjete. Srećom, gradske vlasti i mjerodavnici u turističkoj zajednici odlučno su reagirali te unekoliko ograničili broj istodobnih kruzera odnosno posjetitelja. Suočili su se s primjerom kada neumjerenost i prekomjerni turizam izazovu nered i izgred te učine da se drevni mediteranski grad mjere i reda prometne u svoju suprotnost, negaciju svega što je negdar bio. Pokazao se gradom kakav nikada nije bio, gradom velikoga kaosa umjesto mikrokozmosa.
No, to nipošto ne znači da je turizam sam po sebi nešto loše. Turizam nije nȕžnō zlo što donosi zaradu i nije nespojiv s krjepostima koje su vlastite kršćanskomu moralu.
Poštovane slušateljice i poštovani slušatelji Vatikanskoga radija, u sljedećem prilogu za sedam dana bit će riječi o apolonskom i dionizijskom u turizmu, o pravoj mjeri i dobrom ukusu, te ćemo čuti što o turizmu govori Crkva, osobito papa Franjo.
