Traži

Isus uči moliti (Lk 11, 1-13) Isus uči moliti (Lk 11, 1-13) 

Razmišljanje uz 17. nedjelju kroz liturgijsku godinu

Ištite i dat će vam se!

Ivica Hadaš - Vatikan

Evanđelje nam sutrašnje liturgije predlaže za razmatranje temeljnu temu za naš život, a to je molitva. Prvo nas čitanje uvodi u razmatranje govoreći o Abrahamovu posredovanju u korist jednog grešnog grada.

U evanđelju iznad svega vidimo da Isusov primjer budi u srcu učenika želju da mole kao On. Zapravo, On često i dugo moli; ponekad, kao što nas podsjećaju evanđelisti, provodi cijelu noć u molitvi (usp. Lk 6,12).

Isus moli prije donošenja svake važne odluke; na primjer, prije nego što izabere svoje apostole; prije odlaska u Jeruzalem; prije nego što pošalje učenike na polje rada.

Isus moli u samoći. Ponekad ustaje ujutro vrlo rano kako bi molio u miru, iako je prethodnog dana puno vremena posvetio bolesnima, te ostao s njima i nakon zalaska sunca (Mk 1,32.35).

Isus ima snažnu želju moliti, jer živi u jedinstvu s Ocem nebeskim. Njegov primjer potiče u učenicima želju da nauče moliti. Stoga ga traže: „Gospodine nauči nas moliti“. I mi moramo tražiti Isusa: Gospodine, nauči nas dobro moliti, moliti ustrajno! Svojim odgovorom, donoseći neke primjere, Isus nas želi ohrabriti da molimo. Kaže da ako jedan čovjek popusti pred nečijom ustrajnom molitvom, kako li će više Bog koji je toliko dobar; ne može se oglušiti na molitve koje mu upućujemo. Zato moramo imati povjerenja da nas On sluša. Isus nam kaže: „Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se!“

Prvo nam čitanje prikazuje Abrahamov primjer koji ima veliko povjerenje u Boga i ne boji se ustrajati u molitvi i tražiti uvijek više, jer zna da je Gospodin dobar. Ipak, u svojem traženju on se zaustavlja na „deset pravednika“. Tako njegova molitva ne postiže Božje milosrđe za grešan grad. Međutim, Isus je bio jedini pravednik koji je postigao milosrđe za sve. Zadobio ga je ne samo jednom molitvom, nego svojim trpljenjem, poslušnošću Bogu u muci, beskrajnom ljubavlju prema Ocu i nama. Sve to pridaje molitvi nepobjedivu snagu.

Zašto nam Isus u evanđelju govori o potrebi molitve? Glavni je razlog to što nam molitva omogućava uspostaviti sve snažniji i dublji odnos s Bogom. Molitva uspostavlja vezu između nas i Oca nebeskog, Krista i Duha Svetoga. Stavlja nas u odnos s tri božanske osobe. Sama činjenica da molimo već je veliko dobročinstvo.

Isus nas poziva da ustrajno molimo kako bi ojačao naš djetinji odnos s Ocem nebeskim. On taj odnos posjeduje na savršen način, no želi da i mi uđemo u odnos u kojem je uvijek više povjerenja, koji je pun ljubavi prema Ocu nebeskom.

S druge strane Isus nas uči dobro moliti i daje nam molitvenu formulu, 'Oče naš', koja sadrži svu bit našeg odnosa s Bogom.

U toj se molitvi prva molba odnosi na samog Oca nebeskog: „Sveti se ime tvoje, dođi kraljevstvo tvoje“. Isus nas uči brinuti se o slavi Božjoj i kraljevstvu Božjem. Zapravo, za nas nije ništa važnije od te dvije stvarnosti, no treba učiniti napor kako bismo izišli iz svojih neposrednih zabrinutosti koje nas često guše i sprječavaju da razmišljamo o važnijim stvarima.

Moramo uložiti napor kako bismo mislili na posvećenje Božjega imena, to jest na očitovanje Božje svetosti u našem životu i u našem svijetu. Trebamo snažno željeti da Božje ime svima bude znano, da ga svi ljudi časte i ljube kako bi se svijet preobrazio. Naime, nema ništa vrijednije od preobrazbe svijeta Božjom ljubavlju.

Prve dvije molitve temeljne su molbe 'Oče naša'. Ako želimo biti istinski kršćani, moramo se živo zanimati za slavu Božju i za Njegovo kraljevstvo. U jednom odlomku evanđelja Isus kaže: „Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati“ (Mt 6,33; Lk 12,31).

Važne su te prve molbe, jer nam pomažu zauzeti stav nesebične ljubavi koja Bogu odaje priznanje. Otac nebeski daje nam mnogo darova i mi ga moramo ljubiti; na Njegovu ljubav trebamo odgovoriti ljubavlju koja odaje priznanje, koja traži Njegovu slavu i širenje Njegovog kraljevstva.

Drugi se dio 'Oče naša', međutim, odnosi na naše potrebe. Djetinjim povjerenjem tražimo od Boga da nam svaki dan dade naš svagdašnji kruh. Ta molba može imati dublje značenje od one za materijalnom hranom. Euharistija je naša najvažnija svakodnevna hrana. Moramo željeti da se svi kršćani često hrane tim kruhom kako bi ih Krist preobrazio, te kako bi im Njegova milost dala svjetlo i snagu. No sigurno smijemo i moramo tražiti i materijalnu hranu, te sve ono što nam je potrebno za naš život i napredak našeg života.

Možemo primijetiti da nam Isus u 'Oče našu' pomaže Ocu uputiti molbe, stavljajući glagole u množinu. To znači da nas ne poučava individualnoj molitvi, nego zajedničkoj. Tako nam i u molitvi Isus pomaže prakticirati zapovijed ljubavi prema bližnjemu.

Ujedinjujemo se sa svojim bližnjim kako bismo uputili svoje molbe Ocu. Osobito, možemo misliti na osobe koje nikada ne mole, koje ne poznaju radost molitve, na osobe kojima nedostaje bitna stvar za život punine, a to je djetinji odnos s Bogom. Moramo se za njih zanimati bratskom milosrdnom ljubavlju.

Isus nas potom potiče da molimo za oprost grijeha. I u toj molbi pomaže nam postaviti jedan uvjet: „Kako bismo i mi oprostili svakom svojem dužniku“. U evanđelju Isus inzistira više puta na potrebi oprosta koji moramo dati svojem bližnjem, ako želimo dobiti oproštenje od našeg Oca nebeskoga. Tko se drži kruto u odnosu prema bližnjemu, tko čuva gorčinu, negodovanje i srdžbu prema braći, nema pravo raspoloženje kako bi mogao primiti milosrđe i Božje oproštenje.

Posljednja je molba 'Oče naša' da budemo oslobođeni napasti i zloga koji se pojavljuju u mnogim oblicima u današnjem svijetu. Ne možemo posvećivati Božje ime i naviještati Njegovo kraljevstvo, ako padamo u napasti. Zato molimo Boga da ne dopuštamo da se to događa.

Cijeli 'Oče naš' pouka je koju nam daje Isus. Moramo ga meditirati, pokušati bolje razumjeti, prihvatiti u svojem srcu želje koje Isus izražava u njemu i koje moraju postati naše najdublje želje.

Vidjeli smo važnost potrebe molitve. Ipak, očito je da Bog ne mora čekati naše molitve kako bi nam pružio mnogo svojih darova. Drugo nam čitanje očituje svu tu velikodušnost Boga koji nam je dao život dok smo bili mrtvi zbog svojih grijeha.

Bog nam je oprostio sve grijehe po smrti i uskrsnuću svojeg Sina. Naime, Isus nas je sve uzeo u svoje otajstvo muke, smrti i uskrsnuća, ne živeći ga na individualistički način, nego dajući svoj život kao otkupninu za nas.

Tako nas je Bog u svojoj dobroti preduhitrio, nije čekao da mu uputimo svoje molbe. Međutim, to ne smije biti razlog da ostanemo daleko od Njega, odbijajući moliti. Upravo suprotno, to je razlog da imamo više povjerenja u Oca nebeskoga i da svoj djetinji odnos s Njim produbljujemo neprestanom molitvom.

Ne postoji ništa što bi više od molitve unijelo u naš život radost, hrabrost i ljubav; stoga učinimo da naša molitva uistinu bude dostojna Boga i plodna za svijet oko nas. 

Ovdje poslušajte prilog: Razmišljanje uz misna čitanja 17. nedjelje kroz liturgijsku godinu
27 srpnja 2019, 18:54