O svetom Vidu te o njegovoj svetkovini u Rijeci prigodom 50. obljetnice Riječke metropolije

Marito Mihovil Letica - Zagreb

Sv. Vid jedan je od svetaca veoma štovanih u vjerničkome puku, a malo se povijesnih podataka nedvojbeno zna o njegovu životu. Život i mučeništvo povezani su mu s brojnim legendama. Ipak se može s velikim pouzdanjem pretpostaviti da je Vid rođen u mjestu Mazzara del Valla na jugozapadnoj obali otoka Sicilije. Zbog svoje predanosti kršćanskoj vjeri bio je progonjen te podnije mučeništvo za vladavine cara Dioklecijana, vjerojatno 304. ili 305. godine.

U rimskoj pokrajini Lukaniji napisano je oko 600. godine djelo ʺPassio S. Vitiʺ (ʺMučeništvo sv. Vidaʺ). Prema tom djelu Vid se rodio u bogatoj, još poganskoj obitelji. Kao sedmogodišnjak bio je zbog vjernosti Kristu prisiljen zajedno sa svojim odgojiteljem Modestom i hraniteljicom Krescencijom pobjeći u daleku Lukaniju jer ga je otac, koji se zvao Haylas, nagonio da se odrekne kršćanske vjere. Vid je bio uhićen te sa svojim pratiteljima odveden u Rim, gdje je učinio nekoliko čudesa, među kojima i ozdravljenje careva opsjednutog sina. Unatoč tomu, osuđen je na smrt zajedno s Modestom i Krescencijom. Nakon mučenja bačeni su u kotao vreloga ulja, ali spasio ih je anđeo i otpratio u Lukaniju gdje će podnijeti konačno mučeništvo kao vrhovno svjedočanstvo vjere. Prema predaji bijaše to na početku Dioklecijanova progona kršćana, 304. ili 305. godine. O mučeništvu Vida i njegovih pratitelja postoje tri inačice, ali to je u ovome prilogu dovoljno samo spomenuti.

Štovanje sv. Vida veoma je staro. Već krajem 5. stoljeća posvećeno mu je nekoliko samostana na Sardiniji i Siciliji, koje u spisima spominje papa Grgur Veliki. Blagdan sv. Vida spominje se u Gelazijevu sakramentaru, svim povijesnim martirologijima, k tome u tzv. Napuljskom mramornom kalendaru, štoviše i u bizantskim sinaksarima, crkvenim knjigama s kratkim životopisima svetaca poredanim po kalendarskim nadnevcima, a potonja nam činjenica svjedoči da se štovanje sv. Vida proširilo i u istočnome kršćanstvu.

Svečevo je tijelo godine 583. preneseno sa Sicilije na talijanski poluotok, odakle ga je 756. opat Fulrad od Saint-Denisa prenio u svoj pariški samostan. Opat Hilduin je 836. godine dio relikvija dao benediktinskom samostanu Corvey uz rijeku Weser u Vestfaliji. Tako tvrdi jedna donjonjemačka predaja. Samostan Corvey postao je središte štovanja sv. Vida. Češki kralj Henrik Bretislav III. dao je knezu Vaclavu, danas katoličkome svecu, relikviju ruke sv. Vida, koja je prenesena u Prag. Ta se relikvija čuva i časti u praškoj prvostolnici, jednoj od najimpozantnijih gotičkih katedrala na svijetu, posvećenoj upravo sv. Vidu.

O iznimnoj štovanosti ovoga sveca govori činjenica da su mu u svijetu posvećene mnogobrojne crkve, a u Hrvatskoj ih je više od 120, među kojima je najpoznatija katedrala sv. Vida u Rijeci.

Valja reći i to da je u slavenskim zemljama štovanje sv. Vida nadomjestilo stari slavenski pretkršćanski kult Svevida iliti Sventovida. Stoga su crkve sv. Vida u pravilu podignute na uzvisinama, odakle sv. Vid ʺsve vidiʺ. Tako je najviši vrh otoka Brača, Vidova gora (Sveti Vid, Vidovica) sa svojih 778 metara ujedno najviši vrh na svim hrvatskim otocima. Vid je svetac bistroga pogleda, visokih i širokih horizonata. ʺSveti Vide, vidi mene, / draga Gospo, krili mene, / svi anđeli čuvajte meʺ, glasi početak jedne molitve zasvjedočene u hrvatskome vjerničkom puku.

Uzmemo li u obzir raširenost predaje o mučeništvu svetog Vida, razumljivo je da se u ikonografiji najčešće prikazuje u kotlu s uljem. Često u ruci drži palmu, simbol mučeništva. Ovoga sveca nalazimo u najstarijem grbu grada Rijeke, koja se u srednjemu vijeku zvala ʺRika svetoga Vidaʺ ili, latinski, ʺTerra Fluminis sancti Vitiʺ. Riječki brodovi plovili su pod zastavom sv. Vida, a kućna vrata bivala su ukrašavana njegovim likom.

Godine 1925. Rijeka je postala središte biskupije, a 1969. i središte nadbiskupije odnosno metropolije, koju je utemeljio papa Pavao VI. Isusovačka crkva sv. Vida, barokna reprezentativna rotonda monumentalnih proporcija, postala je riječkom katedralom.

Dana 15. lipnja 2019. Riječka nadbiskupija, Riječka metropolija i grad Rijeka svečano su proslavili spomendan svoga nebeskog zaštitnika sv. Vida i 50. obljetnicu Metropolije. Na ovogodišnju proslavu sv. Vida stigla je u svoj rodni grad i Kolinda Grabar-Kitarović, predsjednica Republike Hrvatske, koja se pridružila brojnim Riječanima, građanima pridošlima iz okolice i gostima u svečanoj proslavi.

Procesija je krenula u 18 sati iz prvostolne crkve, katedrale sv. Vida, odakle je Korzom stigla do Trga Riječke rezolucije, gdje je slavljena svečana misa. Središnje slavlje spomendana sv. Vida i zlatne obljetnice Riječke metropolije predvodio je nadbiskup zagrebački kardinal Josip Bozanić zajedno s biskupima Riječke metropolije i svim metropolitima u Hrvatskoj.

Riječki nadbiskup Ivan Devčić u propovijedi je o sv. Vidu rekao: ʺIako je njegov životopis isprepleten više legendarnim nego stvarnim događajima, on je bio povijesna osoba, što posebno potvrđuje činjenica da je u srednjem vijeku bio jedan od najpopularnijih svetaca, uvršten i među četrnaest svetih pomoćnika, čiji je zagovor u to vrijeme smatran posebno efikasnim, napose u slučaju raznih bolesti.ʺ Potom je nadbiskup Devčić podsjetio da sv. Vid ima među svecima rekordna 34 patronata, odnosno da ga zazivaju u pomoć za vrijeme nevremena, grmljavine, požara, neplodnosti ili kad valja izvršiti neke teške zadatke. Kao zaštitnika slave ga apotekari, pivari, vinogradari, gostioničari, podrumari, kazandžije i glumci.

Nadbiskup Devčić potom je podsjetio na duhovnu veličinu sv. Vida, dječaka mučenika, istaknuvši da su sveci uzori nasljedovanja Krista. ʺSveci nam svjedoče kako sebe prepoznati u svjetlu Kristovu i dopustiti da nas ono prožme i obasjaʺ, rekao je na pontifikalnoj misi proslave sv. Vida nadbiskup riječki Ivan Devčić te zaključio: ʺPosebno je nama današnjim kršćanima rječita njihova solidarnost sa slabima i najpotrebnijima, kao i njihova dovitljivost u traženju načina kako najslabijima i najpotrebnijima pomoći nositi njihov križ bolesti, siromaštva i marginaliziranosti.ʺ