Isus krenu sa svom odlučnošću prema Jeruzalemu (Lk 9, 51-62). Isus krenu sa svom odlučnošću prema Jeruzalemu (Lk 9, 51-62). 

Razmišljanje uz 13. nedjelju kroz liturgijsku godinu

Isus krenu sa svom odlučnošću prema Jeruzalemu. Za tobom ću kamo god ti pošao.

Mislav Skelin - Rim

U zbornoj molitvi trinaeste nedjelje kroz godinu molimo: „Bože, po krštenju smo postali sinovi svjetla. Molimo te da nas nikad ne obavije tama zablude već da uvijek svijetlimo istinom.“

Sjetimo se dostojanstva koje imamo kao oni koji su primili krštenje. U zbornoj molitvi izražavamo i svoju želju da nas nikad ne obavije tama zablude, već da svijetlimo istinom. Krštenjem na našem biću ostaje neizbrisiv pečat, ali živeći u svijetu, mi smo ipak uvijek u opasnosti zloupotrijebiti slobodu i postati robovima tame, zla i laži. Svjetlo i istina su bitno povezani. Vrijedi se ovdje prisjetiti jednog od najsimpatičnijih simbola u kršćanstvu: Psića koji nosi plamteću baklju. Taj psić pojavio se u snu majke svetoga Dominika. San je nagovijestio je da će njezin sin rasvjetljavati tame ovoga svijeta svjetlom istine Evanđelja Isusa Krista.

Sveti Pavao nas u Poslanici Galaćanima upozorava da naša sloboda ne bude izlikom tijelu. Ovaj Apostolov govor nalazimo u kontekstu rasprava i teoloških razlučivanja koje su prve kršćanske zajednice imale s obzirom na obrezivanje i opravdanje u Zakonu. Za svakodnevni život današnjih kršćana takve rasprave više nemaju toliku aktualnost koju su tada imale, ali je zato sloboda nešto što će uvijek biti aktualno za svakoga od nas.

Osim što je povezana s istinom, sloboda je povezana i s ljubavlju prema sebi i bližnjima. Snažno apostolovo upozorenje „Ako li pak jedni druge grizete i glođete, pazite da jedni druge ne proždrete“ (Gal 5,15) uistinu nas treba prodrmati kako bismo uvijek razmišljali na koji način živimo naše međuljudske odnose. Pitanje za moj svakodnevni ispit savjesti može biti: Jesam li osoba koja grize i koja glođe, koja je agresivna i konfliktna, koja se nameće drugima ili se moj život i odnos prema drugima može opisati riječima: „Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga!“ (Gal 5,14) Bog nas je stvorio slobodne kako bi se mogli odlučivati uvijek za veće dobro, što nas na kraju dovodi do najvišeg dobra koje je Bog sam.

Ovo razmišljanje o izabiranju najvišeg dobra rasvjetljuje nam zahtjevne odlomke iz Prve Knjige o Kraljevima i iz evanđelja po Luki. U oba odlomka radi se o doživljaju poziva i poslanja. Elizej će biti Ilijin prorok nasljednik, dok će Isus susresti nekoliko, nazovimo ih aspiranata, koji bi ga željeli nasljedovati. Tako jedan želi pokopati oca, dok se drugi želi oprostiti sa svojim bližnjima. Pojavljuje se svojevrstan konflikt prioriteta. Pitanje je što bi trebalo učiniti i dovršiti prije nego se prihvati misija i treba li se uopće išta dovršavati.  

Često su se ovi reci tumačili i shvaćali na način da je Isus naglasio vremensku hitnost i bezuvjetnost pozitivnog odgovora na njegov poziv, kao i svoj potpuni prijezir ljudskih običaja i naravnih obiteljskih odnosa. Možemo se pitati je li Isusova nakana zaista bila da mu ovi učenici očituju svoju lojalnost gestama prijezira prema svojim obiteljima i najbližima – i to u trenutku žalovanja za pokojnim i oproštaja od onih najbližih? Ja osobno mislim, i siguran sam, da to nije bila Isusova nakana.  

Ako malo pažljivije razmislimo i razmotrimo, vidjet ćemo neke druge nijanse u Isusovom govoru. Isus ne priječi mladiću pokopati oca, niti onome drugome priječi oprostiti se s ukućanima. Njegove su riječi božanska mudrost koja propituje čovjekovo shvaćanje života u ljudskoj zajednici, zatim život pojedinog čovjeka kao život poslanja, kao i čovjekov stav prema smrti. Mrtvi koji pokapaju svoje mrtve može biti zastrašujuća slika jedne zajednice ili društva koje je okoštalo i koje se zatvorilo životu na više razina. Čovjek nažalost može robovati takvoj kulturi smrti. Obaziranje natrag pri oranju s plugom je svakako neučinkovit način rada na polju i ovo može biti slika životnoga stanja u kojemu nekom pojedincu njegovi nezdravo oblikovani međuljudski odnosi, kao i opterećenost prošlošću, mogu uništiti slobodu ispunjavanja njegovog poslanja.  

Imamo i slučaj nekoga tko se Isusu obratio bezuvjetnom spremnošću da ga nasljeduje i bez molbe da nešto prije toga obavi. „Za tobom ću kamo god ti pošao.“ (Lk 9,57) Pomislili bismo kako će Isus reći: Odlično, ovo je upravo stav kakvoga želim da imate! No Isus i tu ima iznenađenje za spremnog i nadobudnog aspiranta: „Lisice imaju jazbine, ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema gdje bi glavu naslonio.“ (Lk 9,58) Nemati gdje nasloniti glavu je jedna vrlo potresna, ali i snažna slika, koja nam govori, da vjeran Isusov nasljedovatelj, dok je na zemlji, neće nikada doći do one utjehe, okrijepe i radosti koju će imati u potpunom i nepomućenom zajedništvu s Bogom. Očekivati da će Isusovom nasljedovatelju sve ići glatko i na materijalnom i na duhovnom planu, promašeno je očekivanje.

U svim ovim slučajevima, na različite je načine prisutno pitanje koliko je svatko od nas slobodan u različitim aspektima života. Vrijedi se ovdje prisjetiti teksta iz Duhovnih vježba svetog Ignacija Lojolskog koje nosi naziv Načelo i temelj: „Čovjek je stvoren da Gospodina Boga svoga hvali, da ga štuje, da mu služi i da tako spasi svoju dušu, a ostale stvari na zemlji stvorene su radi čovjeka, da mu budu od pomoći da postigne svrhu za koju je stvoren. Odatle slijedi da se čovjek smije njima poslužiti toliko koliko ga podupiru u njegovu određenju, a toliko treba da ih se otrese koliko ga u tome priječe. Stoga je potrebno da se učinimo neopredjeljenima prema svim stvorovima u svemu onom što je prepušteno izboru naše slobodne volje i nije zabranjeno, tako da, što se nas tiče, ne volimo zdravlje više od bolesti, bogatstvo više od siromaštva, čast više od sramote, dug život više od kratka života, pa tako i u svemu ostalom, želeći i birajući jedino ono što nas više dovodi k svrsi za koju smo stvoreni“ (Duhovne vježbe, 23). 

Ovdje poslušajte prilog: Razmišljanje uz misna čitanja 14. nedjelje kroz liturgijsku godinu
29 lipnja 2019, 16:51