Cerca

Vatican News
Ti si Krist – Pomazanik Božji! Treba da Sin Čovječji mnogo pretrpi (Lk 9, 18-24 ). Ti si Krist – Pomazanik Božji! Treba da Sin Čovječji mnogo pretrpi (Lk 9, 18-24 ).  (© BAV, Barb.lat.711)

Razmišljanje uz misna čitanja 12. nedjelje kroz liturgijsku godinu

Ti si Krist – Pomazanik Božji! Treba da Sin Čovječji mnogo pretrpi!

Mislav Skelin - Rim

U današnjem prvom čitanju čuli smo odlomak iz Knjige Zaharijine. Zaharija je bio prorok koji je živio u šestom stoljeću prije Krista. Bog ga je nadahnuo čežnjom za duhovnom i moralnom obnovom Izraela. Isusovac Josip Antolović, poznat po prikupljanju životopisa svetih, primjećuje kako se Zaharija, sudeći po proroštvima, pokazuje kao čovjek koga u životu vodi velika ljubav prema domovini, pa nam u tome može služiti kao uzor zdravog rodoljublja. Svaki puta kada u nama postoji iskrena žalost zbog zla u svijetu i u našoj okolini i domovini, i svaki put kada se u našem srcu javlja iskrena i duboka želja da dođe do dođe do duhovnog, moralnog i materijalnog boljitka zajednice, možemo biti sigurni da u nama djeluje Duh Božji koji je pokretao proroke.

Važno je naglasiti kako ovdje ne govorimo o nekom površnom i beskorisnom kritiziranju i moraliziranju kakvog  se prečesto može čuti u našoj sredini. Govorimo o iskrenoj želji za obraćenjem i vraćanjem Bogu koja započinje u srcu osobe koja o tome razmišlja. Ta je osoba svjesna da mora započeti od sebe i zauzima stav iskrene poniznosti. Ta želja se potom širi i na okolinu. Proroci su izabranici Božji po kojima on želi ljudima otvoriti mogućnost pokajanja i oproštenja. U svim se vjernicima skriva mogućnost da djeluju proročki. Konkretan način prorokovanja svaki od nas treba otkriti u molitvi i osobnom odnosu s Bogom.

Maločas smo rekli kako proroka Zahariju možemo shvatiti kao učitelja rodoljublja. Ali to rodoljublje proroka imalo je i bitnu dimenziju otvaranja srca prema svim narodima na zemlji, prema svoj djeci Božjoj koja su na svijetu.  Sveti Pavao nam na jasan način govori da je krstiti se i zaodjenuti se Kristom važnije od svega onoga biološkoga, etničkoga i kulturalnoga što karakterizira naš život na zemlji. Kada Krist obasja ljudske raznolikosti, one postaju divnim mozaikom koji prikazuje ljubav Božju prema ljudskome rodu. Svi ste vi jedan u Kristu Isusu!

Za nas kršćane, prorok Zaharija je osobito važan jer govori o mesijanskim vremenima, vremenima Isusa Krista. U devetnaestom poglavlju Ivanovog evanđelja citira se redak Knjige Zaharijine koji smo danas čuli: „I gledat će onoga koga su proboli“ (Zah 12,10; Iv 19,37). Trenutak je to neposredno nakon Isusove smrti na križu. Evanđelist Ivan, svjedočeći osobno tom trenutku, ponovit će nam navedeni redak kao znak i potvrdu istinitosti svojega svjedočanstva da se u Isusu Kristu ispunilo ono o čemu su govorili drevni proroci Staroga Zavjeta. Ivan ovo naglašava kako bismo mi vjerovali.

Poput Ivana usmjeriti pogled na Raspetoga, postati svjestan kako su ga moji grijesi proboli i iskreno se kajati, predstavljaju svakome od nas put čišćenja, oproštenja i obnovljenoga života. Današnja nam čitanja prikazuju vezu između žrtve, pokajanja, pročišćenja i novoga života.

U Lukinom evanđelju, Isus nakon molitve u osami, ispituje učenike o tome što svijet i sami učenici misle o njemu. Važan je ovo trenutak jer se kroz ovakve razgovore Isusova grupa učenika tješnje povezuje. Petar u ime ostalih daje Isusu do znanja da su ga spoznali kao Pomazanika Božjega. To je ipak samo prvi dio spoznaje. Učenike čeka spoznaja i drugog dijela priče. Svijet, osobito vjerski vođe Izraela, neće prihvatiti Pomazanika Božjega, već će ga odbaciti, osuditi i dati ubiti. Njihova namjera bila je u potpunosti poništiti Isusov identitet i poslanje.

Iz ovoga se može naslutiti da njegove vjerne učenike čeka nešto slično. „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti“ (Lk 9,24). U ljudskim zajednicama se bezbroj puta događalo i još se i sada događa da ljudi slijede određene karizmatične osobe ili vođe. Ako taj vođa bude nadvladan od neke druge grupe ili pojedinaca, dolazi do zanimljivih procesa. Neki od sljedbenika i dalje ustraju u borbi, neki se udaljuju od borbe, dok ima i onih koji se okreću protiv dojučerašnjeg vođe u kojega su se kleli. Ta kušnja čekala je i Isusove učenike i on ih je za nju pripremao.

Učenici neće ovo shvatiti odmah, već tek tijekom samih događaja. Bez ulaženja u rizik gubljenja života radi Krista, ne možemo iskusiti ni plod života. Odgovor na pitanje kakve žrtve su nam potrebne da bi se u životu duhovno čistili i nasljedovali Krista, svaki od nas treba otkriti u osobnom i zajedničkom razlučivanju. Potrebna nam je visoka razina zrelosti i razboritosti u prihvaćanju žrtava. „Isus apostole uključuje u vlastitu žrtvu i traži od njih da je trajno uprisutnjuju“ (Katekizam Katoličke crkve 611).

Blaženi Alojzije Stepinac je u pismu jednome svećeniku napisao: „Žrtve su najsigurniji znak ljubavi prema dragom Bogu, i dok taj znak nosite na sebi, to jest živite životom žrtve, bit ćete na dobrom putu. Ali za žrtvu treba snage! Naći je pak ne ćete koliko u svetoj Euharistiji, koja je proizašla iz najveće žrtve na svijetu, žrtve Isusa našega na drvetu križa.“   

Ovdje poslušajte prilog: Razmišljanje uz misna čitanja 12. nedjelje kroz liturgijsku godinu
22 lipnja 2019, 15:57