Ravnatelj Jesuit Refugee Servicea, pater Tvrtko Barun o patnji i radosti života u Ugandi

Martina Prokl Predragović - Zagreb (JRS)

Ravnatelj Isusovačke službe za izbjeglice za jugoistočnu Europu, p. Tvrtko Barun SJ, u sklopu svoje isusovačke formacije boravi u dvomjesečnom0 studijskom posjetu uredu JRS-a, Isusovačke službe za izbjeglice u Ugandi. Tamošnji JRS jedan je od pedesetak ureda ove humanitarne katoličke organizacije koja prati, služi i zagovara potrebe i prava izbjeglica i svih prisilno raseljenih osoba.

Kako javlja p. Tvrtko Barun, na sjeveru Ugande, živi nešto više od 200.000 izbjeglica koji su 2016. godine morali pobjeći iz Južnog Sudana i u Ugandi su našli sigurnost i zaštitu. Do sada je posjetio dva izbjeglička naselja od ukupno devetnaest i vidio kako žive izbjeglice, razgovarao s njima i upoznao se s njihovim traumatičnim izbjegličkim iskustva. Inače, Uganda je, iako jedna od najsiromašnijih zemalja svijeta, prošle godine primila najveći broj izbjeglica u svijetu. Ona je i najmlađa zemlja svijeta, u kojoj je prosiječna dob stanovništva 15 godina. Osim toga, prema nekim istraživanjima, Uganda je i  najkorumpiranija zemlja svijeta. Kako javlja p. Baruna, niti domaćem stanovništvu nije lako živjeti u tim uvjetima, pogotovo izbjeglicama kojih u Ugandi ima više od milijun. Međutim, Uganda jedna od pet zemalja svijeta s najviše primljenih izbjeglica. Svih tih pet zemalja nisu niti europske niti sjevernoameričke, to su zemlje u razvoju ili nerazvijene zemlje: Turska, Jordan, Libanon, Pakistan i Uganda. Njemačka je tek šesta zemlja u svijetu po broju primljenih izbjeglica, te prva zemlja Europe.

Govoreći iz Ugande o prioritetima Europljana spram izbjeglica, i imajući na umu da mnoge izbjeglice u Ugandi sanjaju upravo Europu, nemajući pritom pravu sliku o tome kako se ona sve više zatvara, p. Barun je izjavio da bi prioritet kršćana u Europi trebao biti živjeti Radosnu vijest i prepoznavati Krista u svim ljudima, pogotovo onima u potrebi.

„Prioritet kršćanske Europe u mjeri u kojoj želi biti autentično kršćanska jest pomoći svim ljudima koji su u potrebi i pokazati suosjećanje i solidarnost s tim ljudima“, rekao je. Istaknuo je da je u Hrvatskoj izbjeglička kriza 2015. i 2016. godine pokazala da i mi koji polazimo od žalosnog i teškog iskustva Domovinskog rata, prognaništva i izbjeglištva imamo srca i otvorene ruke za one koji imaju još manje od nas. Možemo biti ponosni kako smo reagirali, poručio je p. Barun. „Iz našeg iskustva izbjeglištva znamo što smo doživljavali, kako je teško napustiti dom, biti prognan iz svojih domova i onda se snaći u nekoj novoj okolini pogotovo ako je to nova okolina u kojoj ne znamo jezik, ne poznajemo kulturu. Takvim ljudima treba pružiti ruku i biti most između njih i drugih ljudi, pomoći im da se što brže i kvalitetnije integriraju u društvo u kojem su pronašli sigurnost i zaštitu“, izjavio je p. Barun za Hrvatski katolički radio, nekoliko dana prije Svjetskog dana izbjeglica koji je svijet obilježio 20. lipnja, odajući tako počast hrabrosti, snazi i ustrajnosti 70 milijuna izbjeglica koliko ih je u svijetu danas.

U Ugandi, Isusovačka službe za izbjeglice - JRS služi stotine izbjeglica koje svakodnevno dolaze po prijeko potrebne životne potrepštine, kao što su hrana, lijekovi i higijenske potrepštine ili kako bi prošli razne edukacije i formacije u strukama koje će im omogućiti zapošljavanje, kako bi stekli određenu životnu sigurnost. Tako u JRS-u mogu pohađati tečaj engleskog jezika, edukaciju u šivanju i modnom dizajnu, edukacije iz područja kulinarstva i izrade nakita te brojne druge, sve do računovodstva i poduzetništva. P. Tvrtko Barun opisao je izbjeglice i loklano stanovništvo Ugande kao ljude ispunjene nesalomljivom čežnjom za novim životom, ljude puni nade u bolje sutra. Posebno ga se dojmila radost života i živa vjera koju je doživio predslaveći svetu misu na engleskom jeziku koja je simultano prevođena na lokalni jezik, u trajanju od više od dva sata ispunjenih pjesmom i slavljenjem Boga i života. Usporedio je to i stavio kao izazov pred staru i uspavanu Europu koja bi se, kako je rekao, zatvarajući se u svoje zidove i samodostatnost, mogla neugodno iznenaditi posljedicama koje će uzrokovati daljnja zatvorenost i odbijanje promjena koje za sobom donose migracije i nemajući srca i mjesta za sve one koji svakodnevno život stavljaju na kocku, nadajući se da će ga pronaći negdje drugdje, u miru i sigurnosti.