Traži

Vatican News
Isusovac Stjepan Poglajen, kardinal Stepinac i dominikanac Hijacint Bošković Isusovac Stjepan Poglajen, kardinal Stepinac i dominikanac Hijacint Bošković 

O katoličkim svećenicima u Hrvatskoj koji su se među prvima u Europi iskazali kritikom fašizma i nacizma

Židovka Hannah Arendt je nakon Drugoga svjetskog rata rekla: ʺNitko nema moralno pravo nazivati se antifašistom tko istodobno nije i antikomunistʺ.

Marito Mihovil Letica - Zagreb

Pobornicima jednoumlja svojstveno je proglasiti nešto nedodirljivim i svetim, za čije opravdanje tobože nisu potrebni racionalni argumenti i povijesne činjenice, nego je dostatno pozivati se na nedodirljivost svetinje. Danas je riječ o antifašizmu.

Svaki upućeni i čovjekoljubivi dobronamjernik osudit će fašizam i nacizam jer neupitno pripadaju najvećim zlima koja povijest čovječanstva pamti. U tom je smislu antifašizam pozitivna civilizacijska vrijednost.

Ali valja jasno reći da svaki otpor fašistima nije samim time antifašizam, kao što ni sukob s nekom kriminalnom skupinom nužno ne znači stavljanje na stranu zakona, pravde i dobra. Primjerice, dva mafijaška klana, oba razbojnička i zla, mogu se sukobiti radi područja dominacije ili podjele plijena. U tome smislu možemo ustanoviti da se Staljinov i Titov otpor fašistima i nacistima korjenito razlikuje od Roosveltova, Churchillova i De Gaulleova antifašizma, jer je u Sjedinjenim Američkim Državama, Velikoj Britaniji i Francuskoj nakon Drugoga svjetskog rata na djelu demokracija te sloboda mišljenja i političkog udruživanja. Ničega toga nije bilo u komunističkim totalitarizmima Sovjetskoga Saveza i Jugoslavije.

U Hrvatskoj je 22. lipnja obilježen Dan antifašističke borbe. Toga nadnevka godine 1941. započela je Operacija ʺBarbarossaʺ, njemačka invazija na SSSR, čime je vjerolomni Hitler prekršio sporazum o vojnoj i gospodarskoj suradnji službeno nazvan ʺPakt o nenapadanju i prijateljstvu između Njemačke i Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republikaʺ, koji su u Moskvi potpisala dvojica ministara vanjskih poslova, Vjačeslav Molotov i Joachim von Ribbentrop. Učinili su to 23. kolovoza 1939. (Nije slučajno da je 23. kolovoza Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima.) Osam dana potom, 1. rujna 1939., njemačkim napadom na Poljsku, koju su nacisti i boljševici sporazumno podijelili, započeo je Drugi svjetski rat.

Kad je Hitler napao Staljina, 22. lipnja 1941., čelnicima Komunističke partije Hrvatske naloženo je da dignu ustanak. Da su to učinili prije, bio bi to napad na saveznike svojih ideoloških tutora i nalogodavaca, Staljinovih boljševika.

Tri godine prije, kad je nacistička Njemačka 1938. izvela ʺAnschlussʺ i pripojila Austriju, napisao je dosljedni antitotalitarist Stjepan Tomislav Poglajen u isusovačkome časopisu ʺŽivotʺ ove rečenice:

ʺI tu se nacijonal-socijalizam pokazao u svom pravom svjetlu: kao sistem cinika, sistem plašljivaca. Cinika, koji daju devedeset izjava da ih sa devedeset i devet drugih izigraju, koji daju potpis znajući, da se tim ni na što ne vežu, koji zadaju riječ, a u duši istodobno odlučuju, da je se ne će držati.ʺ

Godinu dana potom, također u ʺŽivotuʺ, isusovac Poglajen skida maske i komunizmu, izjednačujući ga s nacionalsocijalizmom. Pritom slikovito govori o ʺslužbi kukastog križa produženog u srp i čekićʺ. Poglajen je 1939. napisao:

ʺFunkcioner Gestapoa ni malo se ne razlikuje od uhoda G.P.U.-a. Koncentracijoni logori Dachau i Solovecki otoci pružaju nam istu sliku, a majske slave u Moskvi su isto tako stranački dani kao i oni u Nürnbergu. Kult vođe je tu i tamo jednak, a prije svega je na obim stranama dinamika, koja u velikim potezima stoji na istoj liniji.ʺ

Time je pater Poglajen izrekao ono čega je većina postala svjesna tek pred kraj 20. stoljeća, a mnogi ni tada – a to je da su razlike među ovim dvjema totalitarističkim ideologijama više prividne nego stvarne. Valja dometnuti da su o nacionalsocijalizmu, fašizmu i komunizmu slično u to vrijeme govorili i nadbiskup Alojzije Stepinac te brojni drugi biskupi i svećenici.

Dominikanac Hijacint Bošković, jedan od najznačajnijih neoskolastičkih mislilaca prve polovice 20. stoljeća, zasigurno je izvan stručnih filozofskih krugova najpoznatiji po studiji iz 1939. naslovljenoj ʺFilozofski izvori fašizma i nacionalnog socijalizmaʺ. Iz nje čitamo ulomke:

ʺKao nigdje drugdje odrazuje ovdje, u ovoj teoriji, nacionalni socijalizam prirodni svoj instinkt za onim što je u sebi tajanstveno, maglovito, primitivno i iracionalno. [...] Ne radi se više samo o nijekanju religije, o zabacivanju Boga; nije govor niti o racionalizmu, jer je po ovoj nauci čovjek sada lišen svega onoga što ga čini čovjekom: on više nema duše, nema uma, nema slobode, a sveden je na neku maglovitu i tajanstvenu primitivnu snagu, što izvire iz krvi i tla čistog nordijskog tipa. Od klasične definicije čovjeka, kako ju je dala grčka filozofija odredivši to biće kao ʹanimal rationaleʹ, ostao je danas samo prvi dio, živo biće u razvoju različitih rasa.ʺ

Hijacint Bošković iskazao se oštrim kritičarem svih totalitarizama: fašizma, nacizma, uz njih i komunizma. U svima je njima vidio ʺnovo poganstvoʺ, ʺobnovu poganske kultureʺ.

U vrijeme kad se u Hrvatskoj svečano obilježava Dan antifašističke borbe, treba bez krzmanja reći da je poistovjećivanje antifašizma i komunizma primjer bezobzirnog izokretanja i krivotvorenja povijesnih činjenica.

Potvrđuju to i riječi Hannah Arendt – jedne od najznačajnih politologinja i filozofkinja 20. stoljeća, Židovke odgojene u socijaldemokratskoj obitelji, protivnice svih totalitarizama, veleumne žene koju je progonio i zatvarao Gestapo zbog čega je emigrirala u Ameriku. Hannah Arendt je nakon Drugoga svjetskog rata rekla: ʺNitko nema moralno pravo nazivati se antifašistom tko istodobno nije i antikomunist.ʺ

Nisu li to znatno prije nje nešto drukčijim riječima rekli katolički svećenici Hijacint Bošković i Stjepan Tomislav Poglajen?

Vrijedi stalno ponavljati riječi Hannah Arendt o antifašizmu i antikomunizmu. Doista, bismo li vjerodostojnima i moralnima smatrali ljude koji bi govorili da rade na suzbijanju kuge, a istodobno bi promicali koleru tvrdeći da se ona ne može uspoređivati s kugom jer su među njima brojne razlike? A pritom ne žele čuti i prihvatiti potvrđenu povijesnu činjenicu da je komunistička pošast pokosila znatno više nedužnih ljudskih života nego fašistička i nacistička zajedno.

Ne zaboravimo naše hrabre, čestite i pronicave klero-antifašiste: dominikanca Hijacinta Boškovića i isusovca Stjepana Tomislava Poglajena. Uz njih, i na prvome mjestu – nadbiskupa Alojzija Stepinca – kritičara rasnih zakona, hrabroga spasioca brojnih ljudskih života, u tami i nevremenu Drugoga svjetskog rata smjerokaznoga svjetionika, pravog uzora univerzalnog čovjekoljublja, istinskoga svetca. 

Ovdje poslušajte prilog: O katoličkim svećenicima u Hrvatskoj koji su se među prvima u Europi iskazali kritikom fašizma i nacizma
23 lipnja 2019, 16:07