Cerca

Vatican News
Evanđelje 6. vazmene nedjelje Iv 14,23-29 Evanđelje 6. vazmene nedjelje Iv 14,23-29  

Razmišljanje uz 6. vazmenu nedjelju

Duh Sveti dozivat će vam u pamet sve što vam rekoh

Ivica Hadaš - Vatikan

Evanđelje nam sutrašnje liturgije govori o divnom obećanju izvanrednog intimnog odnosa s Ocem, Isusom i Duhom Svetim. U govoru nakon Posljednje večere Isus je navijestio: „Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti“.

Kršćanski se život živi u intimnom odnosu s Bogom i imajući Boga kao nutarnjeg gosta. Moramo biti svjesni tog privilegija. Ljubav nas prema Isusu potiče da vršimo Njegovu riječ; posljedica je toga da nas Otac ljubi i zajedno s Isusom dolazi nastaniti se kod nas.

Euharistijsko zajedništvo očituje to božansko prebivalište i jača ga. Nikada nismo sami, s nama je uvijek Bog koji se udostojao stanovati u nama. Nikada ne bismo mogli zamisliti sličan privilegij. Mi smo Božji hram, kako ističe sveti Pavao u svojim poslanicama (usp. 1Kor 3,16-17; 6,19; 2 Kor 6,16; Ef 2,21).

Očito je da to božansko prebivalište traži od nas duboko poštovanje i iskrenu poslušnost. Ne smijemo ražalostiti naše nutarnje goste, moramo živjeti u skladu s njima; u skladu punom povjerenja i ljubavi.

Isus potom naviješta dolazak Duha Svetoga kojega naziva Tješiteljem, jer će tješiti učenike zbog Njegove odsutnosti i uvijek će ih hrabriti i davati nutarnju utjehu. Duh Sveti ima ulogu u našem intimnom odnosu s Isusom i s Ocem. On dolazi u nas, jer budući da može ulaziti svuda, ulazi i u nas.

Isus je rekao: „Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje ime, poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh“. Duh Sveti ima zadatak pomoći nam u svojoj nutrini usvojiti Isusov nauk. Tijekom Isusovog javnog života učenici su slušali Njegov nauk, no često nisu shvaćali, jer su imali tvrdo srce. Naime, nije dosta slušati ušima; poruku treba prihvatiti u srcu. A to se nije dogodilo kod učenika prije Isusove muke. No svojom mukom i uskrsnućem Isus je učenicima prenio Duha Svetoga koji dolazi u njih kako bi im dao da u svojoj nutrini upoznaju Isusov nauk.

Duh Sveti nam daje okus duhovnih stvari. Tjelesni čovjek cijeni materijalne stvari i koristi novac, bogatstvo i užitke, no ne zna cijeniti duhovne stvari: vjeru u Isusa, život jedinstva s Njim, pa i kroz trpljenje i istinsku ljubav. Duh Sveti pomaže nam cijeniti te stvari. On nas uči nutarnjoj poslušnosti volji Božjoj, pomažući nam da shvatimo da je ona izraz Božje ljubavi, te da zato za nas ne postoji nikakvo veće dobro od nje.

Tim evanđeoskim odlomkom Crkva nas priprema na svetkovinu Duhova, savjetujući nam da sve više budemo poslušni Duhu Svetom kako bismo postali kršćani u dubini svojega bića. To zahtijeva dugu vježbu i neprestani dinamizam.

Isus potom naviješta: „Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem. Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje“. Mir, taj dar Uskrsloga nutarnji je dar. Ne radi se o odsutnosti nutarnjih sukoba, nego o nutarnjem skladu koji proizlazi iz našeg jedinstva s Bogom, iz pomirenja koje je Isus potaknuo po svojoj muci. Mir koji On daruje mir je koji je iznad svakog razuma (Fil 4,7). Nije to mir koji daje svijet. Kao što vidimo dalje, svijet ne može dati istinski i trajni mir: on daje slabi i izvanjski mir koji nestaje čim dođe do mnogih sukoba. Isus, međutim, daje mir koji ostaje unatoč svim protivnim okolnostima.

„Neka se ne uznemiruje vaše srce i neka se ne straši“. Kada smo u skladu s Isusovom voljom, uživamo mir koji ništa ne može pomutiti. Tko je s Gospodinom ne boji se ničega, jer i najlošije okolnosti postaju za njega prilike produbljivanja nutarnjeg mira i ljubavi.

Prvo čitanje sutrašnje liturgije govori kako je apostolska Crkva ponovo našla mir nakon što je izgledalo kao da se određeno vrijeme iznevjerila. Antiohijski su kršćani bili podrijetlom iz poganskih naroda. Prionuli su uz Krista vjerom i živjeli su u ljubavi. No neki su judeo-kršćani došli i uznemiravali ih, zastupajući da je potrebno obrezanje i izvršavanje svih zapovijedi Mojsijeva zakona.

Pavao i Barnaba usprotivili su se toj ideji. Shvatili su da to ne odgovara volji Božjoj. Kršćani koji su došli iz poganstva nisu bili obavezni ući u židovstvo, nisu se trebali asimilirati sa Židovima, nego su mogli sačuvati svoj nacionalni identitet, kulturu i sve ono što nije protivno štovanju istinskoga Boga i vjere u Isusa.

Sazvali su, dakle, u Jeruzalemu koncil na kojemu su Petar, Jakov, Pavao i Barnaba sudjelovali u raspravi kako bi riješili problem. Odlučili su da apostoli iz Jeruzalema i cijela Crkva pošalju u Antiohiju pismo u kojem će istaknuti da nije potrebno obrezanje. „Čuli smo kako vas neki od naših, ali bez našega naloga, nekakvim izjavama smetoše i duše vam uznemiriše“. Taj je pothvat judeo-kršćana u zajednici odnio mir, no pomoću Duha Svetoga mir je ponovo zadobiven i potvrđen.

Apostoli izjavljuju: „Zaključismo Duh Sveti i mi ne nametati vam nikakva tereta osim onoga što je potrebno: uzdržavati se od mesa žrtvovana idolima, od krvi, od udavljenoga i od bludništva“. Radi se o nekim stvarima koje su potrebne kako bi se održao suživot među kršćanima koji su došli iz poganstva i onih koji su došli iz judaizma. Pod bludništvom smatraju se bračna jedinstva koja je zabranio Mojsijev zakon.

Tako primjećujemo da je Duh Sveti taj koji daje da se razumije istinski Isusov nauk (usp. Iv 14,26) i koji daje mir ne samo u nutrini svakog kršćanina, nego i u nutrini zajednice. Moramo moliti kako bi Crkva bila uvijek poslušna Duhu Svetom, kako bi je On vodio, kako bi se sačuvala u Kristovoj istini i u Božjem miru.

Drugo nam čitanje sutrašnje liturgije predstavlja divan vidik; Božji projekt za Crkvu i za cijelo čovječanstvo sveti je grad Jeruzalem koji silazi s neba, sav u slavi Božjoj. Pisac Knjige Otkrivenja pokušao je opisati taj prekrasan grad uspoređujući ga s dragim kamenom. Istaknuo je da on ima dvanaest vrata s imenima dvanaest plemena Izraelovih. Osim toga, postavlja se kao nastavak Božjega projekta u Starom zavjetu.

Pisac primjećuje da su gradske zidine imale dvanaest temelja, a na njima dvanaest imena dvanaestorice apostola Jaganjčevih. Taj je grad utemeljen na osobi i na apostolskom propovijedanju. Nebeskom gradu Jeruzalemu ne treba nikakav hram, jer njegov su hram Gospodin Bog i Jaganjac. Ne treba mu ni svjetlo sunca, ni mjeseca, jer slava Božja ga osvjetljava i njegova je svjetiljka Jaganjac. Tu primjećujemo vrlo blizak odnos s Bogom i s Jaganjcem koji karakterizira život toga grada. Život u Crkvi predokus je onoga nebeskog na koji smo svi pozvani; živjeti u intimnom odnosu s Bogom, u Božjem svjetlu i ljubavi.

U ovo uskrsno vrijeme možemo se često vraćati kontempliranju i kušanju tog divnog vidika koji nas potiče kako bismo kršćanski živjeli u poslušnosti Bogu i u velikodušnosti prema braći.

Ovdje poslušajte prilog: Razmišljanje uz 6. vazmenu nedjelju
25 svibnja 2019, 16:13