Razmišljanje uz 5. vazmenu nedjelju

Ivica Hadaš - Vatikan

Liturgija sutrašnje nedjelje predstavlja nam kratko evanđelje u kojem Isus govori o proslavi Sina Čovječjega, potom naviješta svoj odlazak, te daje novu zapovijed uzajamne ljubavi, kao što je i sam prakticirao.  

Nalazimo se u vazmenom vremenu, vremenu Isusove proslave. Evanđelje nas podsjeća da ta Isusova proslava dolazi iz Njegove muke. U otajstvu muke, smrti i uskrsnuća, muka i proslava usko su među sobom povezane, te oblikuju nerazdvojnu cjelinu.

Isus kaže: „Sada je proslavljen Sin Čovječji i Bog se proslavio u njemu!“. To kaže u trenutku u kojem Juda izlazi iz dvorane Posljednje večere. Osim toga, upravo je taj trenutak početak Isusove proslave. Tu primjećujemo karakterističan element za četvrto evanđelje. Ivan evanđelist ne pokazuje da je Isus bio proslavljen samo nakon svoje muke po svojem uskrsnuću, nego nam pomaže shvatiti da je Njegova proslava počela upravo Njegovom mukom. U njoj Isus pokazuje svoju slavu koja je slava velikodušne ljubavi.

Slava Božja slava je ljubavi. Na isti je način slava Isusova slava ljubavi. On je ljubio Oca, izvršavajući Njegovu volju sa savršenom velikodušnošću; ljubio je nas ljude, dajući, kao Dobar Pastir, svoj život za nas. Tako je On već u svojoj muci proslavljen, i Bog je proslavljen u Njemu.

No, muka je samo početak. Zato Isus kaže da će se proslaviti i u budućnosti: „Ako se Bog proslavio u njemu, i njega će Bog proslaviti u sebi, i uskoro će ga proslaviti!“

Potom svojim učenicima navješćuje svoj odlazak: „Dječice, još sam malo s vama“. Zapravo, naviješta da nastavlja na nov način biti prisutan među njima, daje im i zapovijed: „Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedni druge“. Ako ljubimo jedni druge, Isus nastavlja biti prisutan među nama na vrlo konkretan način. Njegova je prisutnost u svijetu višestruka: u Njegovoj riječi, u euharistiji, ali i u ljubavi koja ujedinjuje kršćane, ako je prakticiraju u poslušnosti Njegovoj milosti.

Isus govori o „novoj zapovijedi“. Koja je novost te zapovijedi? Već u Starom zavjetu Bog je dao zapovijed ljubavi kako Isus podsjeća pismoznanca koji ga propituje o najvećoj zapovjedi zakona: „To je najveća i prva zapovijed. Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga“ (Mt 22,38-39; Mk 12,29-30).

Zapovijed ljubavi, koja je već postojala u Starom zavjetu, postala je nova, jer je Isus dodao vrlo važnu stvar: „Ljubite jedni druge, kao što sam ja vas ljubio“. Ono što je novo upravo je to „ljubiti kao što je Isus ljubio“.

U Starom zavjetu nije bilo moguće imati tako savršen primjer ljubavi. Naime, Stari zavjet nije prikazivao nikakav primjer ljubavi, nego je samo oblikovao zapovijed ljubavi. Međutim, Isus je dao samoga sebe kao primjer ljubavi. Radi se o najvelikodušnijoj ljubavi bez granica, o univerzalnoj ljubavi, o ponašanju koje je sposobno preobraziti sve negativne prilike i sve prepreke u prilike napretka i ljubavi.

Nikada se nije ostvarila situacija tako suprotna ljubavi kao ona u kojoj se Isus našao u svojoj muci; odbačen od svih, ismijan, osuđen i pogubljen. Ipak, tu je situaciju preobrazio u priliku za veću ljubav.

Dajući nam novu zapovijed, Isus traži da slijedimo Njegov primjer. Očito je da nismo sposobni to učiniti svojim snagama. Previše smo slabi, previše ograničeni; u nama je uvijek određeno odupiranje ljubavi, nesposobnost da nadvladamo prepreke. U našem životu mnogo je teškoća koje se protive ljubavi i izazivaju podjele, negodovanje, srdžbu i mržnju. No Isus nam je sam obećao da će biti prisutan u našem srcu, čineći nas sposobnima za tu velikodušnu ljubav.

Ako smo sjedinjeni s Isusovim srcem, možemo ljubiti na taj način. Ljubiti druge kao što ih je Isus ljubio, moguće je samo s onom snagom ljubavi koju nam je On sam dao u euharistiji. Kada primamo Isusa u svoje srce, primamo Njegovo srce, puno velikodušne ljubavi koja ide sve do potpunog dara sebe.

Isus zaključuje govoreći: „Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge“. Znak raspoznavanja kršćana jest bratska ljubav, življena po Isusovu primjeru, Njegovom milošću. Nije dovoljno biti samo kršten kako bismo bili istinski Isusovi učenici. Potrebno je velikodušno slijediti Njegov primjer prema nadahnuću milosti i snagom koja nam dolazi od Njegove ljubavi.

U prvim stoljećima kršćanstva pogani su bili zadivljeni ponašanjem kršćana, primjećivali su da je među njima vladala vrlo snažna bratska ljubav, te su s divljenjem govorili: „Pogledajte kako se ljube!“ I mi, danas, moramo u svojim suvremenicima probuditi to divljenje, svojom uzajamnom ljubavlju u obiteljima, u župama i u okruženju u kojem radimo. Moramo biti prepoznati kao istinski Isusovi učenici, čineći od svojega života neprestano očitovanje ljubavi, ne samo riječima, nego i djelima.

Živeći tako, imat ćemo Isusovu radost. On nam je uvijek htio dati svoju radost. Velika tajna kako možemo Njegovu radost imati u sebi jest dopustiti da Njegova milost djeluje u nama, da nadvlada sve prepreke, preobražavajući ih u prilike napretka i ljubavi.

Prvo čitanje sutrašnje liturgije predstavlja nam poseban način Isusove proslave: po apostolatu i njegovim plodovima. Pavao i Barnaba završavaju svoj prvi apostolski put u Malu Aziju. Vraćaju se u gradove koje su već posjetili i učvršćuju učenike, bodreći ih da ostanu čvrsti u vjeri, jer kao što oni kažu, „potrebno nam je kroz mnoge nevolje ući u kraljevstvo Božje“. Kršćanski život nije lagan. Potrebno je suočiti se s mnogim teškoćama i nevoljama, no milošću Božjom i snagom Uskrsloga, moguće ih je nadvladati. Prvi su kršćani živjeli tako kako nas podsjećaju Djela apostolska.

Nakon što su se vratili u Antiohiju, Pavao i Barnaba ispripovjedili su zajednici „što sve učini Bog po njima: da i poganima otvori vrata vjere“. Uskrsli posjeduje snagu ljubavi koja nadvladava svako ograničenje, ne zaustavlja se ni pred kakvom preprekom, te želi čovječanstvo okupiti u samo jedan narod i jednu Crkvu.

Drugo čitanje pokazuje konačan ishod Isusova uskrsnuća: „sveti grad, novi Jeruzalem, vidjeh: silazi s neba od Boga, opremljen kao zaručnica nakićena za svoga muža“.

Cilj je naše nade da svi budemo okupljeni u Kristovoj ljubavi, u uzajamnoj ljubavi, radi Kristove i Božje slave. Radi se o divnoj nadi, jer kao što kaže Otkrivenje: „Bog će im otrt svaku suzu s očiju te smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti, jer prijašnje uminu. Isusovo je uskrsnuće već pokrenulo dinamizam koji ide prema tom ostvarenju.

Taj odlomak iz Knjige Otkrivenja završava s izjavom: „Tada onaj što sjedi na prijestolju reče: Evo, sve činim novo!“. Prva uistinu nova stvar koju je Bog učinio bila je Isusovo uskrsnuće, Njegova nebeska proslava. Ona je početak cijeloga niza novih stvari kojih smo primatelji i mi.

Nove su stvari, prema Otkrivenju, svijet pun radosti u kojem nema više trpljenja i napetosti, nikakve srdžbe, niti mržnje, nego samo ljubav koja dolazi od Boga i koja sve preobražava.

Prihvatimo, dakle, zapovijed ljubavi kao Kristovu prisutnost u svojim srcima. Prihvatimo vjeru u Krista uskrsloga koji uskrsava snažan dinamizam nade i ljubavi.