Vatican News
Isus dobar pastir (Iv 10,27-30) Isus dobar pastir (Iv 10,27-30) 

Razmišljanje uz 4. vazmenu nedjelju

Ja ovcama svojim dajem život vječni.

Ivica Hadaš - Vatikan

Sutra je nedjelja Dobroga Pastira. Krist je pastir, a mi smo Njegove ovce. On nas poznaje, vodi, brani i uvodi u vječni ovčinjak.

Kratki evanđeoski odlomak sutrašnje liturgije čini cjelinu s drugim odlomkom u kojem se Isus predstavlja kao Dobri Pastir (Iv 10,1-18). Isus govori o odnosu sa svojim ovcama, tumačeći da je utemeljen na daru Božjem: „Ovce moje slušaju glas moj; ja ih poznajem i one idu za mnom“. Radi se o odnosu uzajamnog poznavanja i ljubavi između Isusa i Njegovih ovaca.

Potom ističe: „Otac moj, koji mi ih dade, veći je od svih i nitko ih ne može ugrabiti iz ruke Očeve“. Isus nam pomaže shvatiti da je naš odnos s Njim vrlo dubok, odnos koji je uspostavio Otac nebeski. Ne radi se o jednostavnom ljudskom odnosu, poput onoga između učitelja i učenika, ili nekog političara i njegovih sljedbenika, nego o dubokom odnosu koji je želio Otac nebeski.

Taj je odnos čvrst jer je dubok. Naime, Isus kaže: „Moje ovce neće propasti nikada i nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke. Otac moj, koji mi ih dade, veći je od svih i nitko ih ne može ugrabiti iz ruke Očeve“.

Što znači i kako se uspostavlja taj snažan odnos između Isusa i Njegovih učenika? Isus to tumači u drugim evanđeoskim odlomcima. Na primjer tamo gdje ističe: „Nitko ne može doći k meni ako ga ne povuče Otac koji me posla“ (Iv 6,44). Inicijativu ima Otac koji osobe privlači Isusu.

Taj je odnos između Isusa i Njegovih učenika utemeljen na poslušnosti Bogu. Ako osoba nije poslušna Bogu, ne može je Otac nebeski privući Isusu. U tom će slučaju njezin odnos s Isusom biti površan i slab. Međutim, ako je osoba poslušna Bogu, ako sluša Njegov glas i djeluje u skladu s Njegovom voljom, koja je volja ljubavi, Otac će nebeski između nje i Isusa uspostaviti duboki odnos koji nitko neće moći uništiti.

Zato moramo zahvaliti Ocu koji nas je stavio u snažan odnos sa svojim Sinom Isusom. To je odnos koji se temelji na darovima vjere, nade i ljubavi koji dolaze od Oca. Isus priznaje da inicijativa za takav odnos nije Njegova, nego Očeva. On je došao na svijet, govorio je i djelovao za spasenje čovjeka, no zna da inicijativa za sve to pripada Ocu.

U prvom čitanju sutrašnje liturgije vidimo da neki Židovi ne slušaju Očev glas, nisu poslušni Njegovoj volji ljubavi, dakle, nisu privučeni vjeri u Isusa. Sveti Luka nam pripovijeda da su u Antiohiji pizidijskoj Pavao i Barnaba propovijedali Radosnu vijest o Isusovu uskrsnuću i o oproštenju grijeha zahvaljujući Isusovoj muci i uskrsnuću.

Sljedeće su subote navijestili Božju riječ i mnogi su pogani došli u židovsku sinagogu i prionuli su uz njihove riječi. Tu imamo primjer osoba koje je pripremio Otac nebeski da slušaju glas Dobrog pastira. „Ovce moje slušaju glas moj; ja ih poznajem i one idu za mnom“ – kaže Isus u evanđelju.

Međutim, neki Židovi, vidjevši da se mnogi pogani obraćaju, osjetili su veliku ljubomoru. Htjeli su da Radosna vijest spasenja, koja dolazi po muci i uskrsnuću Isusovu, bude isključivo za njih. Tekst kaže: „Kad su Židovi ugledali mnoštvo, puni zavisti psujući suprotstavljali su se onomu što je Pavao govorio“. Tu imamo primjer osoba koje nisu privučene od Oca kako bi vjerom prionule uz Isusa.

Pavao i Barnaba odgovoriše Židovima: „Trebalo je da se najprije vama navijesti riječ Božja“. Bog je obećao spasenje židovskom narodu; Židovi su imali pravo prednosti; no to njihovo pravo nije bilo isključivo; dapače, obaveza im je bila poruku spasenja koju su primili, širiti na sve osobe dobre volje.

Pavao i Barnaba nastavljaju: „Ali kad je odbacujete i sami sebe ne smatrate dostojnima života vječnoga, obraćamo se evo poganima“. Apostoli tumače da ta njihova odluka odgovara Božjoj volji. Naime, u Knjizi proroka Izaije Bog kaže svojem Sluzi da nije dosta da on donese spasenje Izraelu, nego da ga mora donijeti svim narodima, do na kraj zemlje (Iz 49,6). Božji je projekt opći projekt, otvoren svim ljudima. Zato si Židovi ne mogu pridržati Božju milost. Ako tako rade, zatvaraju joj se.

U tom se govoru Pavao i Barnaba osvrću na život vječni kada kažu neposlušnim Židovima: „ne smatrate se dostojnima života vječnoga“. Isus također u evanđelju sutrašnje liturgije govori o životu vječnom koji nam želi priopćiti: „Ja im dajem život vječni“ (Iv 10,28). Po vjeri postajemo sudionici vječnoga života, to jest života koji nikada ne završava i koji također nadilazi prepreku smrti. Taj život već sada imamo. Naime, svaki put kada primamo Tijelo i Krv Isusovu postajemo sudionici života vječnoga u božanskoj ljubavi.

Drugo čitanje sutrašnje liturgije govori o vječnom životu koji su postigli mučenici, to jest oni koji su bili tako vjerni Dobrom Pastiru da su žrtvovali svoj život zbog vjere. Taj odlomak iz Knjige Otkrivenja prije svega govori o neizmjernom mnoštvu koje nitko nije mogao izbrojiti, iz svakoga naroda, i plemena, i puka, i jezika. To odgovara onome što Bog kaže svojem Sluzi u prvom čitanju: „da budeš na spasenje do na kraj zemlje“. Tako pisac Knjige Otkrivenja vidi ostvaren Božji projekt.

Te osobe nalaze se u nebu, stoje pred prijestoljem i pred Jaganjcem; sudjeluju u nebeskoj liturgiji, odjeveni su u bijele haljine, palme im u rukama. Jedan od starješina tumači: „Oni dođoše iz nevolje velike i oprali su haljine svoje i ubijelili ih u krvi Jaganjčevoj“ (Otk 7,14). Kao što čitamo u Poslanici Hebrejima: „koliko će više krv Krista – koji po Duhu vječnom samoga sebe bez mane prinese Bogu – očistiti savjest našu od mrtvih djela, na službu Bogu živomu!“ (Heb 9,14).

Tekst nam dalje pokazuje kako Jaganjac, pojam koji u Knjizi otkrivenja označava Krista kao žrtvu za žrtvovanje, postaje pastir. „Jaganjac koji je posred prijestolja bit će pastir njihov“. To je obeshrabrujuća dimenzija Božjega plana. Naime, čudno je da čovjek osuđen na smrt postaje kralj i Gospodin svega stvorenoga, da Jaganjac, žrtva za žrtvovanje postaje pastir svih duša koje su vjerne Bogu.

Međutim, Dobri Pastir tako potpuno ostvaruje svoje poslanje. U čitanju iz Knjige Otkrivenja stoji: „Neće više gladovati ni žeđati, neće ih više paliti sunce nit ikakva žega jer – Jaganjac koji je posred prijestolja bit će pastir njihov i vodit će ih na izvore vodâ života. I otrt će Bog svaku suzu s očiju njihovih“. Jaganjac vodi vjernike prema izvoru vode života, daje im život vječni na potpun i konačan način, s onu stranu smrti.

To je naša velika nada, ako smo poslušni Jaganjcu Božjem koji je naš pastir. Otajstvo nam Isusove muke, smrti i uskrsnuća otvara divnu perspektivu vječnoga života. Ona je već prisutna u našem zemaljskom životu, no u potpunosti se očituje nakon smrti, uvodeći nas u vječnu sreću u zajedništvu s Bogom i sa svim osobama koje su mu bile poslušne.

Zahvalimo Gospodinu što nam je otvorio tu tako lijepu perspektivu koja je izvor radosti. Isus je rekao u evanđelju: „To sam vam govorio da moja radost bude u vama i da vaša radost bude potpuna“ (Iv 15,11). To je Njegov projekt za nas. Prihvatimo, dakle, već sada tu radost koju nam želi priopćiti. 

Ovdje poslušajte prilog: Razmišljanje uz 4. vazmenu nedjelju
11 svibnja 2019, 13:03