Razmišljanje uz 6. korizmenu nedjelju

Ivica Hadaš - Rim

Liturgija nas sutrašnje 5. korizmene nedjelje poziva prihvatiti nove stvari koje Gospodin želi učiniti za nas. Već nam prvo čitanje govori u tom smislu. Drugo čitanje nas izvještava o jednoj novoj stvari, a to je Pavlovo obraćenje. Evanđelje nam pak govori o još jednoj novoj stvari, a to je oslobođenje žene preljubnice.

Bog je Bog stvoritelj koji se ne usredotočuje na prošlost, nego uvijek nastoji stvarati nove stvari, ljepše od onih starih. U proročanstvu proroka Izaije Bog kaže: „Ne spominjite se onog što se zbilo, nit mislite na ono što je prošlo. Evo, činim nešto novo!“

Za Židove su stvari iz prošlosti bile vrlo važne. Izaija nas na poseban način potiče razmišljati o izlasku, o čudesnom oslobođenju naroda iz egipatskog ropstva: „Gospodin, koji put po moru načini i stazu po vodama silnim“.

No, sve je to prošlost i ne smijemo više o tom razmišljati kao da je to jedina stvar koja vrijedi; Gospodin želi učiniti još ljepše stvari. Prorok Izaija piše u vrijeme kada je grešan narod bio u babilonskom progonstvu i kada je izgledalo da je povratak u domovinu nemoguć. No, on obećava, u ime Božje, novi izlazak, novo oslobođenje: „Gospodin će put napraviti u pustinji, a staze u pustoši“.

Bog je uvijek ne samo stvoritelj, nego i spasitelj. Takav želi biti i za nas. Uvijek nam je potrebno da nas Bog ponovo stvara, no i da nas spašava. Vrijeme korizme vrijeme je koje nas priprema za otajstvo muke, smrti i uskrsnuća koje je čudesno novo stvaranje koje čini Bog, spasenje koje nam je dano i koje mi trebamo prihvatiti s povjerenjem i radošću.

U evanđelju primjećujemo da Isus nije došao na svijet suditi, nego spašavati, kao što i sam kaže: „Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po Njemu“ (Iv 3,17). Vidimo to u vrlo konkretnom slučaju u kojem se primjećuje velika razlika u ponašanju pismoznanaca i farizeja s jedne strane, i Isusa s druge strane.

Neka je žena bila uhvaćena u preljubu. Pismoznanci i farizeji brinu se samo o tome kako da je osude i ubiju. Postave je u sredinu i kažu Isusu: „Učitelju! Ova je žena zatečena u samom preljubu. U Zakonu nam je Mojsije naredio takve kamenovati. Što ti na to kažeš?“

Oni su htjeli zatvoriti Isusa u svoje viđenje suda i osude. Znali su da Isus ima milosrdno srce, no suočili su ga s Mojsijevim zakonom koji je nalagao kamenovati preljubnicu. Međutim, Isus nije došao suditi i osuđivati, nego dati novi život, novi početak i novo stvaranje. Zato je tom prilikom našao način kako osloboditi grešnicu, a da pritom ne zaniječe Mojsijev zakon. Predložio je tužiteljima da primijene taj zakon, no uz jedan uvjet: „Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen“. Tako se Isus u tom slučaju nije suprotstavio, barem ne izravno, kamenovanju, nego je postavio uvjet; tko želi suditi i osuditi mora biti bez grijeha.

No, tko je bez grijeha? Pismoznanci su i farizeji znali da je Isus sposoban čitati njihove savjesti, zato se nisu mogli pretvarati da su bez grijeha. Dakle, „kad oni to čuše, stadoše odlaziti jedan za drugim, počevši od starijih“. Što je duži život, to su brojnije prilike za grijeh. Starješine su se osjećali grešnima, i zato su odbili kamenovati ženu.

Na kraju, „osta Isus sam i žena koja stajaše u sredini“. Evanđelje nam omogućava prisustvovati dirljivom razgovoru. Isus je jedini bez grijeha, jedini koji je mogao baciti kamen na nju. Ipak ju je pitao: „Ženo, gdje su oni? Zar te nitko ne osudi?“ Ona je odgovorila: „Nitko, Gospodine“. Isus joj je rekao: „Ni ja te ne osuđujem“. No, odmah je nakon toga dodao važnu rečenicu: „Idi i od sada više nemoj griješiti“. Isus se nije zadovoljio time da oslobodi ženu od kazne koju je zaslužila, nego ju je poučio ispravnom putu kojim je trebala ići i osloboditi se od napasti grijeha.

Na kraju toga događaja koji je za ženu mogao završiti vrlo loše, ona je sigurno bila iznutra oslobođena od svojih grešnih sklonosti. Isusove riječi: „Idi i od sada više nemoj griješiti“, postale su za nju životni program.

U drugom je čitanju sveti Pavao, koji je bio vjerni izvršitelj zakona, protumačio kako je njega Gospodin oslobodio od najtežeg grijeha, najskrivenijeg i nesvjesnog; od grijeha onih koji misle da su dobri, neporočni, te tako postaju oholi.

Pavao je mislio da posjeduje pravednost koja proizlazi iz zakona. Bio je vrlo revan farizej, no mislio je da ne treba biti oslobođen od grijeha, osjećajući se bezgrešan. No, u trenutku obraćenja Isus mu je dao da shvatiti kako ta pravednost koja proizlazi iz zakona, nije istinska pravednost koja dolazi od Boga. Dao mu je da shvati kako mu je potrebno oslobođenje od njegove oholosti, te da je potreban spasenja.

Dakle, Pavao se obratio. Prije je mislio da čini dobru stvar progoneći kršćane, a nakon obraćenja je shvaćao da je u stvari činio nepravedu i zločin. Osjećajući da ga je Krist osvojio, shvatio je da sve druge stvari gube važnost: „Sve gubitkom smatram zbog onoga najizvrsnijeg, zbog spoznanja Isusa Krista, Gospodina mojega“.

Sve je svoje prethodne zasluge od tada Pavao smatrao gubitkom. Sve njegove ljudske kreposti više nisu vrijedile, jer samo je jedna stvar koja vrijedi, a to je osobni odnos s Kristom u poniznosti i ljubavi. Pavao je istaknuo: Sve stvari „otpadom smatram: da Krista steknem i u Njemu se nađem, ne svojom pravednošću, onom od zakona, nego pravednošću po vjeri u Krista, onom od Boga, na vjeri utemeljenoj“. Odnos vjere s Kristom je odnos koji oslobađa osobu od grijeha i stavlja je u kraljevstvo ljubavi i milosti.

Pavao je shvatio da je Krist zaista spasitelj i da bismo bili spašeni, trebamo ga slijediti i prianjati uz Njegovo otajstvo muke i uskrsnuća. Naime, kaže: „To je zato da upoznam njega i snagu uskrsnuća Njegova i zajedništvo u patnjama Njegovim“. Tu nam se pokazuju dvije dimenzije otajstva muke, smrti i uskrsnuća: sudjelovanje u Kristovim patnjama i uvjet za sudjelovanje u novom životu njegova uskrsnuća.

Pavao je smatrao da još nije stigao do cilja, ali se trudio trčati kako bi osvojio Krista: „Što je za mnom, zaboravljam, za onim što je preda mnom, prežem, k cilju hitim, k nagradi višnjeg poziva Božjeg u Kristu Isusu“.

Liturgijska čitanja 5. korizmene nedjelje pozivaju nas na nutarnje obraćenje. Moramo ostaviti grešnu prošlost kako bismo primili novost stvorenu od Boga, otajstvo Isusove muke, smrti i uskrsnuća. Naše spasenje dolazi od Isusove smrti. On nas je ljubio sve do kraja, sve do smrti na križu za nas podnesenu, kako bi onda stvorio nas i u nama novo srce i novi duh. Na taj način dao nam je mogućnost da se spasimo i živimo zahvaljujući Bogu za milosti.