Cerca

Vatican News
Notre-Dame u Parizu, u Francuskoj Notre-Dame u Parizu, u Francuskoj  (ANSA)

O kulturno-povijesnom i vjersko-duhovnom značenju požarom oštećene katedrale Notre-Dame

Svrha i bît postojanja katedrale Notre-Dame, i svake druge crkve i katedrale, jest duhovna i vjerska: dotična bi zdanja ponajprije i povrh svega trebala biti mjestima bogoslužja i molitve

Marito Mihovil Letica - Zagreb

U večernjim satima 15. travnja, na početku tjedna koji prethodi Uskrsu, vatrena je stihija zahvatila i velikim dijelom opustošila katedralu Notre-Dame u Parizu. Hrvatski bismo rekli: katedralu Naše Gospe. Svaki istinski kršćanin, ali i svaki dobrohotnik svjestan vrijednosti i značenja ove katedrale, ostao je ne samo zapanjen nego i užasnut događajem, koji je s pravom nazvan ʺnajvećom kulturnom katastrofomʺ.

Ne ćemo nagađati o uzrocima požara, spekulirati je li izbio slučajno ili je podmetnut, nego ćemo se podsjetiti kako su svjetski mediji potom govorili o katedrali. Moglo se između ostaloga čuti i pročitati da je godišnje posjeti oko 14 milijuna turista, po čemu je ʺnajposjećenija građevina u cijeloj Europiʺ. K tome i da je Napoleon Bonaparte u njoj 1804. okrunjen za cara Francuske, o čemu nam svjedoči klasicističko djelo koje maestralno je naslikao Jacques-Louis David, te da je tridesetak godina nakon Napoleonove krunidbe objavio književnik Victor Hugo, velikan francuskoga književnog romantizma, znameniti roman ʺZvonar crkve Notre-Dame u Parizuʺ. Tim je povijesno-umjetničkim događajima ova gotička katedrala, koja je podignuta u 12. stoljeću na ostatcima ranijih poganskih hramova i kršćanskih crkava, ponovno postala – poslije blasfemičnog oskvrnjivanja za vrijeme i nakon Francuske građanske revolucije koncem 18. stoljeća – osobiti centar Pariza. Štoviše, i ishodišna točka od koje se mjere udaljenosti u odnosu prema svim dijelovima Francuske.

Zvona katedrale Notre-Dame označila su kolovoza 1944. povratak slobode nakon njemačke okupacije, kada su ostale zabilježene riječi Charlesa de Gaullea: ʺIma trenutaka koji nadilaze sve u našim malim životima.ʺ De Gaulle, koji je sebe vidio kao svojevrsnoga nasljedovatelja srednjovjekovnog vladara Karla Velikoga, držao je kršćansko nasljeđe temeljnim kamenom francuske i europske civilizacije. Vrijedi napomenuti da je mrtvo tijelo toga francuskog predsjednika bilo izloženo u pariškoj katedrali, kao i njegovih nasljednika Georgesa Pompidoua i Françoisa Mitteranda (unatoč socijalističkoj političkoj pripadnosti i ateističkomu svjetonazoru).

Vratimo se iz Francuske u Hrvatsku. Tjedan nakon izbijanja požara u pariškoj katedrali Naše Gospe, obilježen je tradicionalni Dan hrvatske knjige. Ima li to veze jedno s drugim? Izravne i očite povezanosti nema – ali nam ta dva događaja omogućuju razvijanje zanimljivih usporedbi, nikako anakronih.

Naime, odlukom Hrvatskoga sabora od 1996. godine, 22. travnja određen je Danom hrvatske knjige jer je toga nadnevka davne 1501. Marko Marulić, ″otac hrvatske književnosti″, dovršio ep ″Judita″, velevrijedno djelo hrvatskog i europskog humanizma. ʺMir i milost Gospodina našega Isukarsta budi vazda s vami. Amen. / Od rojen′ja Isukarstova u pûti godišće parvo nakon tisuća i pet sat, na dvadeset i dva dni miseca aprila. U Splitu gradu″, napisao je Marul u uvodnoj riječi. Unutar ʺJuditeʺ nalazimo među inim i ove stihove: ʺDa ti s' nadasve svet, istinni Bože moj, / ti daješ slatko pet, vernim si ti pokoj, / a ne skup trikrat troj divička okola, / pridavši još u broj s kitarom Apola.ʺ Na marginama stranice Marul podastire objašnjenja malo poznatih rijéčī. Tumači izraz ʺtrikrat trojʺ u značenju ʺtriput triʺ: ʺDevet biše božic i meju njimi Apolo s kitarom […]ʺ Marulić aludira na devet muza, koje stari su pjesnici prizivali da ih nadahnu. Vjeran normama visokoga umjetničkog stila, otklanja se Marul od grčkih božanstava i muza te zaziva, kako kaže, istinitoga Boga, a to je Bog judejsko-kršćanske tradicije.

U ovome je kontekstu važna riječ ʺmuzaʺ, s kojom su etimološki povezane riječi ʺmuzejʺ i ʺmuzikaʺ. Jer nevolju imamo razaznati u tome što su mnoge crkve i katedrale u današnjoj Francuskoj i drugdje u Europi desakralizirane, posvjetovnjene – postale su muzeji. Mjesta posvećena svetom i istinitom Bogu, kako mu se obraća Marko Marulić, prometnula su se u muzeje i umjetničke galerije. U turističke atrakcije, gotovo poput razvalina grčke Troje (koja se danas nalazi u Turskoj) ili naslaganih kamenih gromada Stonehengea u Engleskoj.

Svrha i bît postojanja katedrale Notre-Dame, i svake druge crkve i katedrale, jest duhovna i vjerska: dotična bi zdanja ponajprije i povrh svega trebala biti mjestima bogoslužja i molitve. Nakon toga, na nižim razinama, opravdano je govoriti o njihovoj kulturno-umjetničkoj i civilizacijsko-identitetskoj dimenziji, a tek na najnižoj razni, o turističko-ekonomskoj, kvantitativno izrazivoj. Ali, nažalost, sve se u medijskim izvješćivanjima i osvrtima izokrenulo. Govoreći o turističkoj, povijesnoj, umjetničkoj i identitetskoj dimenziji katedrale – njezinu su pravu svrhu odnosno bît mahom prešućivali.

Idemo opet do Marka Marulića, koji je dovršenje ʺJuditeʺ postavio u odnos s Kristovim rođenjem: 1501. godine ʺod rojen′ja Isukarstova u pûtiʺ, tj. od Isusova rođenja u tijelu. Samo ako postavimo Isusa Krista u središte povijesti i naših vremenitih života, možemo zadobiti vječnost, višu dimenziju simboliziranu k nebu izraslim vitkim i visokim tornjevima katedrala. Samo ako postavimo Krista u središte povijesti i svemira, imat će katedrala Naše Gospe – nazvana po Isusovoj majci Mariji, jedincatoj Bogorodici – značenje ne samo središta od kojega se mjere udaljenosti horizontalne, topografske iliti mjestopisne, nego i značenje središta koje nas usmjerava vertikalno, neizmjerno, prema Bogu. Marulićev humanizam, vlastit kršćanskim duhovnim velikanima renesanse, nije samo horizontalni nego i vertikalni – usmjeren prema čovjeku i čovječanstvu te prema Bogu odnosno Bogočovjeku Isusu Kristu.

Često se može čuti, u ivanovskome smislu, da kršćanin treba biti ″u svijetu″, ali ne ″od svijeta″. To vrijedi i za kršćanske bogomolje, crkve i katedrale. Izgube li smisao i svrhu radi koje su izgrađene, ako Europa kao društvo ili skupina društava zatre esencijalno komercijalnim, onosvjetsko svjetovnim, a sveto profanim – bit će to kraj Europe kakvu smo poznavali. 

Ovdje poslušajte prilog: O kulturno-povijesnom i vjersko-duhovnom značenju požarom oštećene katedrale Notre-Dame
28 travnja 2019, 14:53