Vatican News
Prispodoba o milosrdnom ocu Prispodoba o milosrdnom ocu 

Razmišljanje uz 4. korizmenu nedjelju

Ovaj tvoj brat bijaše mrtav i oživje.

Alan Modrić - Rim

„Nije meni do smrti bezbožnikove, nego da se odvrati od zloga puta svojega i da živi!“ Ove riječi iz Knjige proroka Ezekiela jasno oslikavaju volju Božju i njegovu nakanu u odnosu na nas grešne ljude, a odgovor su na ljudsku veliku duhovnu i psihološku usredotočenost na grijehe i prijestupe. Naime, postoje dvije vrlo brojne kategorije osoba: jedna je kategorija onih koji ne mogu zaboraviti vlastite grijehe, a drugu čine oni koji ne mogu drugima oprostiti ili zaboraviti grijehe. Ona prva vrsta ljudi lako može pasti u očaj, samosažaljenje i beznađe, dok ona druga vidi u ljudima oko sebe samo pogreške i propuste, samo negativne strane karaktera i života, a ne shvaća koliko je sama zašla u mračni tunel svoje isključivosti, zatvorenosti i duhovnoga elitizma iz kojega se teško može izvući vlastitim snagama. Korizma je iznimno korisno vrijeme za obje vrste ljudi, da se odvrate od zloga puta svojega i da žive. Tome nam može poslužiti i Božja riječ koju slušamo na 4. korizmenu nedjelju.

Prvo čitanje iz Knjige o Jošui iznosi nam početak života izabranog naroda u zemlji obećanja i slobode. Narod, koji se tijekom svoga puta u pustinji nerijetko bunio protiv Gospodina, sada može odahnuti nakon što mu je skinuta sramota egipatskoga ropstva i slaviti Pashu, blagdan oslobođenja. Unatoč svome prkosu, Izraelci bivaju uvedeni u novi život zato jer su se tijekom svoga dugoga putovanja, koje je trajalo 40 godina, mijenjali i obratili, odrekli se postepeno svoje grešne volje i niskih želja, a iznad svega su shvatili da je Bog jedini koji za njih želi ono što je najbolje, a to je život u punini i istinskoj slobodi. Sve se to slavi u blagdanu Pashe.

Pavao u svojoj prvoj poslanici Korinćanima ističe još više činjenicu pomirenja ljudskoga roda s Gospodinom do kojega dolazi ne po našim zaslugama i djelima, nego po snazi Božjega praštanja i milosrđa: „A sve je od Boga koji nas sa sobom pomiri po Kristu i povjeri nam službu pomirenja. Jer Bog je u Kristu svijet sa sobom pomirio ne ubrajajući im opačina njihovih i polažući u nas riječ pomirenja“ Pomirenje, po kojem smo stupili u intimni odnos s Gospodinom, mora biti proslijeđeno dalje, mora doći do onih kojima je najviše potrebno, ugnjetavanih i zlostavljanih, zanemarenih i marginaliziranih, umišljenih i oholih, a to je moguće ukoliko mi sami, pomireni s Bogom, postanemo njegovi poslanici u ovom svijetu.

Takvo pomirenje, međutim, susreće veliku zapreku upravo u onim duhovnim poteškoćama koje smo naveli na početku našega razmišljanja, a koja su posebno vidljiva u prispodobi o izgubljenom i nađenom sinu iz Lukina evanđelja koju slušamo na 4. korizmenu nedjelju. Imamo dva brata: mlađi koji pada u oholost, samodostatnost i raspuštenost, i koji misli da može i mora živjeti u tzv. „slobodi“, odvojen od svoga Oca; stariji, koji ostaje s Ocem, živi i radi s njime cijeli svoj život, ali unatoč tome, nakon toliko vremena, još uvijek ne poznaje Oca, a posebno ne shvaća prirodu i snagu njegove ljubavi i oprosta. Obojica braće imaju jednu zajedničku stvar: manjak prave i duboke spoznaje odnosa grijeha i praštanja. Mlađemu bratu je pred očima njegov grijeh, i pitanje može li mu Otac uopće oprostiti, a stariji ne vidi u mlađemu više svoga brata, nego samo i jedino grešnika koji je zaslužio strogu kaznu i da bude izbačen iz Očeve kuće zauvijek. Na sumnje i jednoga i drugoga, na njihovu usredotočenost na grijeh i zlo, odgovara sam Otac na način koji je jedini moguć kako bi se nadvladao grijeh i sve ono duhovno sljepilo koje on nosi sa sobom: ljubavlju i praštanjem, isticanjem činjenice da, unatoč svemu, oni su i dalje njegovi sinovi koji, ipak, trebaju biti svjesni te stvarnosti, živjeti u skladu s njome i izbjegavati grijeh po svaku cijenu. Moraju paziti da ne padnu u oholost, samodostatnost, raspuštenost, da ne isključuju druge iz Očevog milosrđa i ne zatvaraju im vrata oprosta, da jednostavno ni na koji način ne dopuste da ih zarobi grijeh i njegova mračna mreža. Božje milosrđe i oprost mora biti u središtu i ove korizme, i nikada nije suvišno to ponavljati i prizivati si u svijest, jer mi smo toliko skloni da umjesto u dobro, gledamo u zlo i vidimo samo zlo, zaboravljajući da Gospodin ne želi smrti nas grešnika, nego da se obratimo i živimo pravim životom. Neka nas na putu prema punini života u Kristu Gospodinu, našem Raspetom i Uskrsnulome Spasitelju, prati njegova milost i blagoslov, na zagovor Blažene Djevice Marije!

Ovdje poslušajte prilog: Razmišljanje uz 4. korizmenu nedjelju
30 ožujka 2019, 18:15