Razmišljanje uz 3. korizmenu nedjelju
Alan Modrić - Rim
„Ponavljanje je majka učenja“. Ova uzrečica koju smo sigurno mnogo puta čuli, posebno u vrijeme kada smo išli u školu, može se dobro primijeniti na naš korizmeni hod. Već smo u više navrata u svojim razmišljanjima isticali važnost sjećanja u svijesti pojedinca, obitelji, društva i ljudskog roda općenito, a u skladu s time bitno je i ono duhovno, vjersko sjećanje kada si prizivamo u pamćenje događaje koji su pridonijeli našem spasenju i otkupljenju po Muci, Smrti i Uskrsnuću Gospodina Isusa Krista. Sve ono što činimo u tijeku korizme usmjereno je da nas potakne na zahvalno sjećanje, a onda u konačnici na obraćenje srca i pameti. Ponavljanje korizme i njezine prakse svake godine može djelovati suhoparno, dosadno i nepotrebno, kao što djeci i mladima tako djeluju lekcije u školi i fakultetu, ali, kao što je ponavljanje temelj dobroga učenja i razvoja intelektualnih sposobnosti, tako je i ponavljanje ne samo korizme, nego i svih drugih oblika naše vjerske prakse, temelj duhovnoga učenja i razvoja naših vjerskih kreposti, a sve s ciljem da se na kraju istinski obratimo i postanemo uistinu kristoliki. Upravo je obraćenje središnja tema misnih čitanja na 3. korizmenu nedjelju.
Da bi došlo do autentičnog obraćenja, kao prvo i osnovno, potrebna je i istinska Božja objava i poziv. U Knjizi Izlaska proces takvoga obraćenja pojedinca i cijeloga naroda započinje s jednostavnim, po ljudskim kriterijima, ali u stvari neprocjenjivo važnim riječima objave. Na Mojsijevo pitanje: »Ako dođem k Izraelcima pa im kažem: ’Bog otaca vaših poslao me k vama’, i oni me zapitaju: ’Kako mu je ime?’ – što ću im odgovoriti?«, Gospodin, koji mu se ukazao u gorućem grmu, odgovara: »Ja sam koji jesam!«. Kao što dobro znamo, glagol «biti» temeljni je glagol svakoga jezika – kada počnemo učiti jedan jezik, jedna od prvih stvari koje učimo jest upravo ovaj glagol: Ja sam, ti si, on je, itd. Taj glagol definira bit svakoga pojma, stvari, osobe. Tako i Bog koristeći se ovim naoko jednostavnim riječima želi čovjeku poručiti da je On u temeljima svega, da je savršen i neograničen, da sve ovisi o njemu i njegovoj stvaralačkoj moći. Objavljujući svoju savršenu bit Bog ostvaruje bliski odnos s čovjekom, želeći ga potaknuti na promjenu razmišljanja, stavova, riječi i djela. Riječima «Ja sam koji jesam» Gospodin ukazuje i na činjenicu svoje stalnosti i neprekidne nazočnosti u svijetu i u ljudskome životu, on nije onaj koji je jedanput stvorio svijet, pa ga je prepustio njegovoj sudbini, nije onaj koji je obećao da će biti uz čovjeka, pa ga je napustio kada je čovjeku najpotrebnije, nego je stalno, pa makar i na otajstven, ljudskim osjetilima nezamjetljiv način, nazočan i prati i podupire čovjeka, njegov ovozemaljski hod i naravno stalno ga poziva na obraćenje.
Apostol Pavao u svojoj prvoj poslanici Korinćanima još više naglašava važnost obraćenja riječima: “Tko dakle misli da stoji, neka pazi da ne padne“, i pri tome poziva svoje slušatelje da se sjete Mojsija i Izraelaca kada su izlazili iz egipatske zemlje, koji unatoč svim čudesima koje je počinio Bog za njihovo oslobođenje još uvijek nalaze razloga i motiva da mu prigovaraju i zamjeraju. Povijest izabranoga naroda opomena je svima nama da ne izgubimo čežnju za obraćenjem u svakome trenutku.
Zbog čega je potrebno to neprestano ponavljanje poziva na obraćenje, zbog čega je naša korizma u znaku imperativa: „Obrati se i vjeruj evanđelju“? Mi smo ljudi bića koja su jako sklona zauzeti stav da kada jedanput nešto napravimo, ili postanemo dio nečega, onda takvo stanje postaje stabilno i neizmjenjivo, i nikako ne može biti ugroženo, jednostavno se uljuljamo u osjećaj lažne sigurnosti. U slučaju našega vjerskoga života velika je zamka ako počnemo živjeti kao da se nama ne mogu dogoditi razni padovi i nevolje u koje su upali drugi, pa onda na temelju toga počinjemo i suditi druge, ne vodeći računa da se i mi sutra možemo naći u istim problemima. Isus upozorava na opasnost takvih stavova kada na vijesti o nesrećama odgovara: “Mislite li da ti Galilejci, jer tako postradaše, bijahu grešniji od drugih Galilejaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete slično propasti! Ili onih osamnaest na koje se srušila kula u Siloamu i ubila ih, zar mislite da su oni bili veći dužnici od svih Jeruzalemaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete tako propasti”. Gospodin ponavlja svoju opomenu koju je izrekao kroz usta apostola Pavla: Nemoj misliti, ako si kršćanin, ako te Bog zove svojim djetetom, ako si svećenik, časna sestra, redovnik ili pobožni vjernik, da i ti ne možeš nisko pasti i završiti kao i onaj kojega si nerijetko sklon osuđivati, a da se nisi uopće zainteresirao koje su okolnosti života te osobe koje su možda i dovele do njezinog pada bez njezine krivnje ili barem s manjim stupnjem krivnje nego što izgleda na prvi pogled. Ako budemo hranili suprotan stav, odnosno stav poniznosti, svijesti naše vlastite nedostojnosti i grešnosti, naše potrebe za neprestanim obraćenjem, onda ćemo uistinu postati Kristova braća i sestre, te djeca Onoga koji nas je žrtvom vlastitoga Sina oslobodio iz ropstva grijeha i doveo u svoje Kraljevstvo. Neka nas u svemu tome podrži i zagovor i zaštita Blažene Djevice Marije!
