Razmišljanje uz 2. korizmenu nedjelju
Alan Modrić - Rim
Prošle nedjelje započeli smo naš korizmeni hod podcrtavajući važnost sjećanja, kako kolektivnog tako i pojedinačnog, na događaje u povijesti spasenja koji su doveli do toga da je Gospodin Isus Krist jednom zauvijek otkupio ljudski rod zanemarujući svoje božanstvo i žrtvujući se za sve nas. Prisjetili smo se lukavstva kojim se služi Sotona da bi čovjeka skrenuo s ispravnog puta, napasti koje mu baca pred noge, a koje su one iste koje je upotrijebio protiv Gospodina u pustinji. Mogli bismo sada pomisliti: Dobro, požuda, oholost i želja za vladanjem nad drugima zamke su za naš duhovni napredak, njima se treba suprotstaviti s molitvom, pokorom i djelima ljubavi i služenja u odnosu na braću i sestre – ako se tako čini onda smo mirni i sigurni. Međutim, Božji i naš neprijatelj mnogo je lukaviji od toga, kada nas ne uspijeva zavesti požudom, ohološću i željom za vlasti i dominacijom, on se koristi i drugim sredstvima, a jedno od njegovih najomiljenijih alata za rad, kojim se osobito služi kada smo revni u našim korizmenim nastojanjima jest ubaciti nam u dušu i glavu misao da korizma ima za cilj veliku, čak štoviše nadprosječnu ozbiljnost, sjetu, žrtvu koja ne poznaje granica. Uglavnom, lako je moguće da se iz jedne krajnosti padne u drugu: iz raskalašenosti u ekstremni rigorizam, iz stava „udri brigu na veselje“ u stav da se veselje guši na svaki mogući način i da budu nazočne samo briga i suze. Kakav je Božji odgovor na to? Njega možemo iščitati u službi riječi 2. korizmene nedjelje.
Tako u Knjizi Postanka možemo vidjeti kako se Bog i njegov vjerni nasljedovatelj Abraham susreću i sklapaju savez u kojemu ovaj potonji biva nagrađen za svoju vjeru na način da mu se obećava veliko potomstvo. Abraham, čovjek koji je tek u poznoj dobi postao biološkim ocem, biti će čašćen od svojega duhovnog potomstva, tj. od pripadnika judaizma, kršćanstva i islama, kao praotac vjere. On, koji je podnio žrtvu napuštanja vlastite domovine i migracije u mnogim područjima Bliskog istoka, koji je bio spreman za Gospodina žrtvovati i vlastito potomstvo, zbog te svoje vjernosti biva izdignut u Božju slavu. Dakle, njegov život ne završava u žrtvama i odricanjima bez kraja, nego u tome da biva smatran od samoga Boga dovoljno dostojan da Svevišnji s njime sklopi savez koji traje do danas i koji je darovao Abrahamu potomstvo brojno kao zvijezde na nebu.
Pavao u Poslanici Filipljanima nastavlja iznositi ovu bitnu dimenziju proslave i uzdignuća čovjeka zahvaljujući Božjem nastojanju: „Naša je pak domovina na nebesima, odakle iščekujemo Spasitelja, Gospodina našega Isusa Krista: snagom kojom ima moć sve sebi podložiti on će preobraziti ovo naše bijedno tijelo i suobličiti ga tijelu svomu slavnomu“. Kraj našega životnoga puta bit će preobrazba nas samih gdje će Otkupitelj po snazi svojega Preobraženja suobličiti nas svojemu slavnome tijelu.
Upravo to Kristovo Preobraženje je lajtmotiv evanđelja koje slušamo na 2. korizmenu nedjelju. Ovdje imamo objavu Sina Božjega na Brdu Tabor koja je jedna od tri Božje objave tijekom Isusovog zemaljskog života: na početku njegovog poslanja – krštenje na Jordanu; u sredini – Brdo Tabor; na kraju – tijekom njegove Muke na križu. Na Taboru čuju se iste riječi Očeve kao i na Jordanu: „Ovo je Sin moj!“. Da bi se naznačila uzvišenost ovakve objave pojavljuju se Mojsije i Ilija kao predstavnici onoga staroga saveza koji je Bog sklopio s Abrahamom, a koji se očitovao u Mojsijevom Zakonu i u Prorocima, od kojih je Ilija najviši predstavnik. U osobi Isusa Krista sklapa se novi savez između Oca nebeskoga i ljudskoga roda. Na Taboru se istovremeno očituje Isus čovjek i Isus Bog, i time se daje do znanja Petru, Jakovu i Ivanu, u kojima smo svi mi simbolizirani, što nas očekuje poslije ovoga života: preobraženje našega smrtnoga i ograničenog života u onaj vječni život koji neće poznavati tegobe ograničenog i grešnog ljudskog tijela.
Misna čitanja 2. korizmene nedjelje rasvjetljuju nam neizbježnu dimenziju proslave i uzdignuća koja nas očekuju nakon životnog hodočašća koje ima za svoj cilj upravo takvo naše preobraženje. U svjetlu toga trebamo sagledavati i smisao našega korizmenoga hoda: spremamo se duhom i tijelom za proslavu Vazmenoga otajstva Muke, Smrti i Uskrsnuća Gospodina Isusa Krista, nastojimo produbiti i osnažiti svoju molitvu, činiti pokoru kao zadovoljštinu za grijehe, iskazati milosrđe i ljubav prema drugima, a posebno onima koji su u najvećoj potrebi, kako bi mi i oni mogli jednoga dana konačno ostvariti savez s Bogom koji je prije više od 2000 godina bio zapečaćen krvlju Bezgrešnog Jaganjca i koji za svoju konačnu svrhu ima privesti nas sudjelovanju u njegovome Uskrsnuću i nebeskoj proslavi.
