Cerca

Vatican News
Prva korizmena nedjelja Prva korizmena nedjelja 

Razmišljanje uz 1. korizmenu nedjelju

Duh ga je vodio pustinjom, gdje bijaše iskušavan

Alan Modrić - Rim

U životu jednoga društva, obitelji ili pojedinca jedna od najvažnijih dimenzija jest sjećanje, kako na one dobre trenutke i razdoblja, tako i na one loše i krizne. Sjećati se dobrih i pozitivnih događaja u životu važno je kako bi nas zahvatila radost i zahvalnost, kako bismo dobili ohrabrenje i poticaj za budućnost. Sjećanje pak na one loše i tužne događaje nema za cilj da nas baci u očaj i beznadnu tugu, nego da nam bude opomena da ne napravimo slične vlastite ili tuđe pogreške, da sazrijevamo učeći na ljudskim propustima, ali također i da budemo zahvalni jer takvi loši trenuci koji se nužno i neizbježno pojavljuju tijekom života mogu biti odlična prigoda za jačanje i osobni rast u skladu s narodnom uzrečicom: „Što te ne ubije, to te ojača“. Korizma, koju smo započeli prošle srijede, jest vrijeme liturgijske godine koje treba potaknuti vjerni puk na duboko, istinsko i proživljeno sjećanje na, s jedne strane, činjenicu ljudske grešnosti i povijesti društva, obitelji ili pojedinaca koja je nerijetko preplavljena lošim i negativnim događajima koji su uzrokovani takvom grešnošću, ali, s druge strane i povrh svega, korizma nas treba podsjetiti da smo zahvaljujući ljubavi Sina Božjega otkupljeni njegovom neprocjenjivom krvlju i uskrsli u život vječni.

Prvo čitanje koje slušamo na prvu korizmenu nedjelju, uzeto iz Ponovljenog zakona, donosi nam „Vjerovanje Izraela“ koje je obrazac ispovijesti vjere koji se izricao tijekom proljetnog blagdana prvina i koji je imao tri članka vjere: poziv patrijarha Jakova, dar slobode nakon gorkog iskustva egipatskog ropstva, dar zemlje u slobodnoj domovini u kojoj teče „med i mlijeko“. Ovo vjerovanje odličan je primjer kako je jedan narod hranio svoju vjernost Bogu i pouzdanje u njega podsjećajući Izraelce na ključne trenutke povijesti spasenja. Narod koji želi napredovati i rasti ne smije nikada izgubiti sjećanje na one trenutke svoje povijesti u kojima se odražava Božja intervencija, u kojima je Gospodin pomogao jednome narodu kako bi bio slobodan i živio u miru. Zbog takvoga sjećanja treba, kako kaže Ponovljeni zakon, staviti sve pred Gospodina, Boga svoga, kao radosnu žrtvu i pred njime se duboko nakloniti.

Od vjeroispovijesti izabranog naroda dolazimo do vjeroispovijesti Kristovog vjernika koju nam donosi apostol Pavao u drugome čitanju iz Poslanice Rimljanima. Pavao ponajprije ističe činjenicu da je u svakodnevnome vjerničkome životu Gospodin blizu, i to u formi svoje Riječi: „Blizu ti je Riječ, u ustima tvojim i u srcu tvome – to jest Riječ vjere koju propovijedamo. Jer ako ustima ispovijedaš da je Isus Gospodin, i srcem vjeruješ da ga je Bog uskrisio od mrtvih, bit ćeš spašen“. Ovdje susrećemo sjećanje na uskrsnuće Kristovo koje nam treba biti poticaj i u ovoj korizmi da se duhom dobro pripremimo i oraspoložimo za Vazmeno otajstvo Muke, Smrti i Uskrsnuća Gospodina našega Isusa Krista.

I sam Gospodin ukazuje na važnost sjećanja i dubokog razmišljanja o bitnim riječima i trenucima u povijesti kada biva kušan u pustinji od svoga i našega najvećeg neprijatelja, Sotone. Na Sotonine laži i zavođenja: „Ako si Sin Božji, reci ovom kamenu da postane kruhom; Ako se pokloniš preda mnom, sve je tvoje; Ako si Sin Božji, baci se odavde dolje! Ta pisano je: ’Anđelima će svojim zapovjediti za tebe da te čuvajuʼ“, Isus odgovara nepobitnom i neoborivom istinom Božje Riječi i zapovijedi: „Pisano je: Ne živi čovjek samo o kruhu; ’Klanjaj se Gospodinu, Bogu svomu, i njemu jedinomu služi!’; Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!“ Nevjerojatno je da sam Bog dopušta da bude iskušavan, ali to čini kako bi nas podsjetio da su kušnje i napasti jednostavno dio našega života, i da se s njima moramo suočavati, da ne možemo dospjeti do zemlje gdje „teče med i mlijeko“ bez napora i borbe svakodnevnog života. Ali, ono što je važnije, Bog nas podučava kako se boriti protiv napasti prizivajući nam sjećanje na njegovu Riječ i zapovijedi, koje će nas u svakome trenutku našega života okrijepiti, osnažiti i podignuti za daljnju borbu, naravno pod uvjetom da ih često prizivamo u svoju svijest i produbljujemo njihovo značenje dubokom molitvom i razmišljanjem.

Upravo to treba biti jedan od naših najvažnijih zadataka u ovoj korizmi: naša molitva, post i pokora imaju za svrhu, ne da imamo tugaljiva lica, da se posipamo pepelom izvana, a iznutra ostajemo isti, ne da padamo u očaj i beznađe, nego da sa zahvalnošću gledamo na žrtvu koju je naš Spasitelj i Otkupitelj podnio za nas kako bi nas izdigao iz naših grijeha. Crkva se stalno mora pročišćavati, jer unatoč tome što je utemeljena na Kristu, ipak ostaje sastavljena i od grešnih ljudi. Treba se prisjetiti te grešnosti, ali sagledavati je uvijek u svijetlu Vazmenog otajstva gdje Gospodin Isus bezuvjetno i bez zadrške polaže svoj život za nas, silazi nad pakao za nas i pobjeđuje smrt za nas. Neka nas, draga braćo i sestre, i u ovoj korizmi prati i produbljuje radosno i dostojanstveno sjećanje na velike trenutke i istine naše vjere. Amen!

Ovdje poslušajte prilog: Razmišljanje uz 1. korizmenu nedjelju
09 ožujka 2019, 18:40