Cerca

Vatican News
Može li slijepac slijepca voditi? Neće li obojica u jamu upasti? (Lk 6, 39) Može li slijepac slijepca voditi? Neće li obojica u jamu upasti? (Lk 6, 39) 

Razmišljanje uz 8. nedjelju kroz liturgijsku godinu

Jedini koji je kadar ukrotiti smrt koja nam dolazi i po grijehu usana jest Gospodin Isus Krist

Alan Modrić - Rim

Jedna narodna izreka kaže: „Bika se hvata za rogove, a čovjeka za riječ“. Čovjek je biće čija se narav uvelike odražava i iskazuje kroz izgovorene riječi, bilo u pogledu samoga sadržaja bilo u pogledu načina kako se te riječi izgovaraju. Čovjek s riječima može graditi, ali i srušiti; razveseliti, ali i ražalostiti; utješiti, ali i baciti u očaj; roditi u onome duhovnome smislu, ali također i ubiti u istome tome smislu. Nije bez razloga papa Franjo, objašnjavajući 5. Božju zapovijed: „Ne ubij“, ustvrdio da se ne ubija samo fizički, nego i verbalno riječima. Zbog riječi su nekada izbijali i sami ratovi. Danas to nije toliko slučaj, ali su riječi još uvijek zadržale svoju veliku važnost i težinu. U današnje vrijeme, naročito zahvaljujući internetu i razvoju društvenih mreža poput facebooka, twitera, instagrama, može se dogoditi da vas netko, sakriven iza nekakvoga anonimnoga imena i profila, vrijeđa, napada, psuje, iznosi u široku javnost vaše najmanje nedostatke, pa čak i lažno izmišljava mane koje uopće ne postoje, i na taj, možemo slobodno reći, kukavički i mizeran način ugrožava vaše ljudsko dostojanstvo. Što nam o svim tim pojavama govori Gospodin Bog? O tome možemo slušati u Službi riječi 8. nedjelje kroz godinu.

U prvome čitanju izraelski mudrac Sirah poučava da moramo vrednovati čovjeka po njegovu razmišljanju, govoru, djelima. Koriste se tri slike kako bi se prenijela ova poruka: sito, peć i plodovi. U govoru se otkrivaju nedostatci čovjekova srca, kao što sito odvaja zrno od pljeve i nečisti. Govor otkriva čovjeka kao lončarska peć nedostatke posude. Čovjekove riječi otkrivaju njegove osjećaje kao što stablo otkrivaju njegovi plodovi. Zbog svega toga bitno je ne zaletiti se u prosudbi drugih dok ne progovore jer, kako zaključuje mudrac Sirah, „govor je kušnja ljudi“.

Apostol Pavao u svojoj prvoj poslanici Korinćanima postavlja retorička pitanja: „Gdje je, smrti, pobjeda tvoja? Gdje je, smrti, žalac tvoj?“, na koja odgovara ustvrđujući da grijeh donosi onu istinsku, duhovnu smrt. Ovakvo Pavlovo razmišljanje odražava se i što se tiče govora i riječi koje imaju snagu da propovijedaju i šire Kraljevstvo nebesko, ali, na žalost, i da ubijaju, da utjelovljuju neposluh prema 5. Božjoj zapovijedi. Jedini koji je kadar ukrotiti smrt koja nam dolazi i po grijehu usana jest Gospodin Isus Krist.

A taj Gospodin u Evanđelju po Luki koje čitamo na 8. nedjelju kroz godinu stavlja točku na „i“ u pogledu pouke o tome kako bi se trebali ponašati u govoru i izgovaranju riječi da bi te riječi bile na korist, a ne na štetu duša naše braće i sestara. Isus upozorava: “Što gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaš?“ Teško je razumjeti kako smo mi ljudi spremni ukazivati na najmanju grešku koju uočavamo na drugima, s velikom radošću, da ne kažemo upravo zluradošću, upozoravamo druge, opominjemo ih i ispravljamo, nerijetko tuđe mane i slabosti iznosimo u javnost, bavimo se ogovaranjem i klevetom, a u pogledu samih sebe i mnogo većih nedostataka primjenjujemo čarobni recept: “Takav sam kakav sam, ne mogu biti drugačiji“, a nerijetko padamo još u veći grijeh opravdavajući sebe i svoju grešnu narav zazivanjem presvetog Božjeg imena: “Takvim me Bog stvorio“. Nije istina da nas je takvima Bog stvorio, nego smo mi sami sebe takvima učinili. Lijepo opominje Gospodin Isus: “Licemjere! Izvadi najprije brvno iz oka svoga pa ćeš onda dobro vidjeti izvaditi trun što je u oku bratovu.“ Ako dobro pogledate formu naše šake kada se stisne i izbaci jedan prst da bi na nekoga i nečije greške ukazivala ili čak i prekoravala, onda ćete dobro primjetiti da onaj koji tako radi s jednim prstom pokazuje na drugoga, a s tri na sebe samoga. Dakle, sljedeći put prije nego što nekoga napadnemo ili ogovaramo, prizovimo si u pamet da pred sobom imamo dijete Božje koje, unatoč svemu, zaslužuje kao takvo našu ljubav i poštovanje, a osim toga sjetimo se i naših grijeha i činjenice da ponajprije mi moramo sazrijeti i očistiti se što više da bi onda iz naše duhovne riznice drugi mogli uzimati blago Božje ljubavi i milosrđa. Neka nas na tome putu duhovnoga rasta prati Božji blagoslov i zagovor nebeske Majke Bogorodice Marije!

Ovdje možete poslušati zvučni zapis razmišljanja
02 ožujka 2019, 18:17