Traži

Vatican News
Naslovnica knjige Sanje Vulić "Jedinstvo različitosti: Radovi iz hrvatske filologije" Naslovnica knjige Sanje Vulić "Jedinstvo različitosti: Radovi iz hrvatske filologije" 

Osvrt na knjigu "Jedinstvo različitosti: Radovi iz hrvatske filologije"

Autore iz različitih stoljeća čiji mjesni govori pripadaju različitim hrvatskim dijalektima i narječjima, međusobno povezuje težnja za očuvanjem hrvatskoga jezika

Marito Mihovil Letica - Zagreb

Već na naslovnici knjige prijevoda Sofoklove tragedije ʺElektraʺ, i još nekih djela klasične starine, dubrovački pjesnik Dominko Zlatarić ističe da ih je preveo iz više stranih jezika na hrvatski; ili izvorno: ʺIz većje tuđieh jeziká ù Harvackij izložene.ʺ Primijetimo da Dubrovčanin Zlatarić nazva svoj jezik izrijekom hrvatskim. Djelo ʺElektra tragedijaʺ dao je tiskati 1597. u Veneciji, a posvetio ga je s osobitim poštovanjem, kao i cijelu knjigu prijevoda koja uz ʺElektruʺ obuhvaća ʺLjubmiraʺ te ʺPirama i Tizbuʺ, Međimurcu Jurju Zrinskomu, vojskovođi i podupiratelju tiskare u Nedelišću, sinu junaka Nikole Šubića Zrinskoga.

Od velike je važnosti reći da Jurju je Zrinskomu svoje djelo posvetio ne samo štokavac Dominko Zlatarić nego i čakavac Zadranin Brne Karnarutić, koji mu je namijenio spjev ʺVazetje Sigeta gradaʺ, te Ivanuš Pergošić, rođen u Moslavini, svoj kajkavski prijevod latinskoga pravnog teksta ʺDecretumʺ. To nam govori o onodobnoj među Hrvatima snažnoj svijesti odnosno identitetskoj samosvijesti o zajedničkoj pripadnosti istomu kulturnom krugu. Premda među njima još nema jezičnoga jedinstva koje bi bilo općehrvatsko, premda su hrvatske političke granice u to doba svedene na ʺostatke ostatakaʺ – u svakom se slučaju može govoriti o sociolingvističkom i kulturnom zajedništvu, o zajedničkim tematsko-idejnim sklopovima, a time i o jedinstvenoj književnosti te osjećaju pripadnosti jednom narodu – hrvatskomu.

To mi se učinilo prikladnim istaknuti kao uvodnu besjedu u današnje predstavljanje knjige ʺJedinstvo različitosti: Radovi iz hrvatske filologijeʺ, koju napisala je prof. dr. Sanja Vulić, cijenjena hrvatska jezikoslovka i povjesničarka književnosti. Knjigu je 2018. objavio Književni krug Split. U uvodu autorica objašnjava o kakvom je djelu riječ:

ʺRaspon razmatranih tema daje odgovor na pitanje zašto je knjiga naslovljena ʹJedinstvo različitostiʹ. Autore iz različitih stoljeća, različitih životnih sudbina, kojih mjesni govori pripadaju različitim hrvatskim dijalektima i narječjima, međusobno povezuje težnja za očuvanjem hrvatskoga jezika i ljubav prema kulturnoj baštini kojoj, naravno, pripada i materinski jezik. Budući da je Bugarin Krsto Pejkić, kao začetnik teološke kontroverzistike u Hrvata, našao svoje mjesto u tim nastojanjima, i taj je autor ugradio svoj kamenčić u spomenuti hrvatski jezični mozaik, kao što su to učinili i brojni anonimni stvaratelji pučke književnosti na hrvatskom jeziku te svi pojedinci koji su aktivnim govorom čuvali hrvatske organske idiome tijekom stoljeća, sve do današnjega vremena. Analiza jezika književnih djela nedvojbeno pokazuje da, unatoč brojnim različitostima, postoji niz jezičnih značajka koje ih čvrsto vežu u ono što zovemo ʹhrvatski jezikʹ kao nadređeni pojam koji s jedne strane obuhvaća jezik svih hrvatskih pisanih djela tijekom gotovo tisuću godina, a s druge strane suvremeni normirani hrvatski književni jezik, te mjesne govore.ʺ

Profesorica Vulić razmotrila je značajke hrvatskoga jezika u njegovoj dijakronijskoj i sinkronijskoj protezi te ih objedinila u vrlo sadržajnu knjigu, koja na 270 stranica obuhvaća razdoblje od 16. do 20. stoljeća. U četrnaest je poglavlja razmotren jezik autorskih djela, a u petnaestome jezik pučke književnosti nastale usmenom predajom. Poglavlja slijede kronološki te su znalačkim i umješnim komparativnim pronalaženjem zajedničkih sastavnica povezana u koherentnu cjelinu. Malo ćemo zaviriti u sadržaj knjige.

U prvome poglavlju autorica govori o jezičnim previranjima u dubrovačkoj renesansnoj književnosti. Pritom ukazuje na osobitosti onodobne arhaične štokavštine Dubrovnika i okolice, koja je genetskolingvistički vrlo srodna čakavštini, te ističe da ta pojava nije plod čakavskoga utjecaja, usuprot onomu što se u hrvatskoj filologiji često tvrdilo i još uvijek tvrdi. Autorica navodi primjere uporabe prezentskih oblika ʺgremʺ, ʺgrešʺ i sl. u dubrovačkih renesansnih pisaca: tako primjerice u Mavra Vetranovića nalazimo ʺda u štetu ne greʺ, u Marina Kaboge ʺza te grem kako pužʺ itd. Važno je primijetiti da se ti prezentski oblici susreću u arhaičnoj štokavštini, u čakavštini i u kajkavštini.

Također je zanimljiva pojavnost staroga glagola ʺviemʺ, ʺviešʺ… u značenju ʹznamʹ, ʹznašʹ, odnosno niječni ʺne viemʺ. Tako Vetranović piše ʺNu ne viem, vajmeh, sad, tko možeʺ, a ne bi smjeli ostati nespomenuti antologijski versi Gjore Držića, strica Marinova: ʺOdiljam se, moja vilo, Bog da nam bude u družbu; / plač i suze i moju tužbu da bi znala, moja vilo! / Odiljam se, a ne vi(j)em komu ostavljam ličce bilo.ʺ Zanimljivo je uvidjeti da se tu usporedno pojavljuje i prezent glagola ʺznatiʺ.

U drugome poglavlju autorica govori o Splićaninu Aleksandru Komuloviću, svećeniku, vjerskome piscu i diplomatu, koji je kasnije postao isusovac. On se, premda rodom bijaše čakavac i ikavac, po naputcima katoličke obnove već koncem 16. stoljeća trsio svoj jezik štokavizirati i jekavizirati. Neka ne ostane neprimijećeno da su se Hrvati odlučili za štokavštinu i jekavski izgovor stoljećima prije Janka Draškovića, Ljudevita Gaja i drugih iliraca (a Vuk Karadžić u ovome kontekstu nije vrijedan spomena). U Aleksandra Komulovića tako nalazimo ʺzašto svakom, kom se ispoviediʺ, ʺdari Duha Svetoga s kojim človiekʺ itd.

Treće je poglavlje profesorica Vulić posvetila svestranomu Šibenčaninu Faustu Vrančiću, tehničaru i izumitelju, kršćanskomu humanistu i filozofu, književniku i jezikoslovcu. O zanimljivostima Vrančićeva leksika autorica uz ostalo kaže:

ʺU literaturi je više puta istaknuto kako je Vrančić u praksi objedinjavao čakavštinu i štokavštinu te kako je prema potrebi uzimao rješenja iz kajkavštine. Međutim mnoge su riječi proglašavane kajkavizmima, premda se, osim u kajkavskom, rabe ili su se rabile i u drugim hrvatskim narječjima. Takovih riječi, koje su vrlo zanimljive s dijalektološkoga aspekta, u Vrančićevu rječniku ima puno. Ovom prigodom izdvajam imenicu ʹhižaʹ i nazive mjeseci u godini.ʺ

Naposljetku valja reći da knjiga Sanje Vulić ʺJedinstvo različitostiʺ jest prava riznica u kojoj biva objedinjeno raznoliko blago jedinstvenog i jedinog nam jezika hrvatskoga, trojednoga jezika štokavskog, kajkavskog i čakavskog. Autorica zavrjeđuje svaku pohvalu. 

Ovdje poslušajte prilog: Osvrt na knjigu "Jedinstvo različitosti: Radovi iz hrvatske filologije"
10 ožujka 2019, 15:53