Traži

Evanđelje, Lk 5,1-11 Evanđelje, Lk 5,1-11 

Razmišljanje uz 5. nedjelju kroz liturgijsku godinu

Oni ostaviše sve i pođoše za njim

Šimo Marinović - Rim

Prošle smo nedjelje razmatrali dimenziju proroštva u Crkvi. U sutrašnjoj liturgiji Crkva nam stavlja pred oči sliku poziva. Da bi se ostvarila ta proročka dimenzija potrebni su konkretni ljudi, sa svim svojim slabostima, manama, ograničenostima. Konkretni nasljedovatelji Ljubavi. Ljubavi koja se utjelovljuje u ovu stvarnost kako bi ju preobrazila, kako bi oslobodila ovaj svijet od straha. Slobodni, bez straha u Istini autentično svjedočimo Boga koji ne napušta čovjeka, već ga uzvisuje, i u boli i teškoćama otkriva svoju sliku u njemu.  

Bog je sklopio savez s odabranim narodom kako bi ohrabrio osobnu slobodu u jednom narodu. Zato je poziv čin zajednice, on nikada nije samo osobni. Poziv svoj smisao dobiva kada se stavi u odnos između Boga i zajednice. Osoba koja je pozvana ne izdvaja se iz zajednice kako bi potvrdila svoj odnos s Bogom. Premda Bog poziva svakoga osobno, na ostvarenje osobnog projekta u njemu. Bog nam zapravo prilazi sa samo jednim pozivom, a taj je „Ja ću biti vaš Bog, a vi moj narod.“

Naš poziv postaje samo odgovor prihvaćanja i raspoloživosti. Poziv potvrđuje osobnu slobodu vjernika. Jer, prava istina poziva je u slobodnom odazivu čovjeka. U slobodi poziva nalazi se osobni odgovor utjelovljenome Bogu, naša želja slijediti Krista u življenju i služenju Radosne riječi. Ostaviti sve i poći za Kristom pokazuje slobodu odaziva. Učenik nije zarobljen, potlačen, jedan u nizu, zato što to mora biti. Upravo suprotno, učenik u slobodi svoga osobnog iskustva uvjereno prianja uz Isusa. Ne može se postati učenikom bez poziva, kao što se jednako ne može postati bez odaziva. Ostaviti mreže i slijediti ga znači radosno i uvjerljivo krenuti za Kristom. Petar, Andrija, Jakov i Ivan nisu u tom momentu bili prisiljeni, nego upravo suprotno, događajima koji su prethodili njihovom pozivu, osvjedočili su se da je to ono pravo. Oni nisu bili stiješnjeni u masi koja se gurala da čuje Isusove riječi, nego u svojoj ograničenoj sigurnosti i slobodi, u svojim lađama, otkrivaju pravu Istinu. Upravo zato Isus ih opaža i poziva. Potom slobodno odlučuju krenuti za Kristom. Prijedlog je radikalan i bezuvjetan, ali odgovor je uvijek odabir slobodne volje. Isus dotiče ljudska srca, jer on je došao omekšati srca kamena. On poštuje čovjekovu slobodu, on ne čupa srca, nego ih oslobađa i omekšava. Čudo s ribama u evanđelju samo slijedi i potvrđuje njegove riječi.

Isus se objavljuje u njemu, ali ne obavezuje učenike da ga slijede, jer on ne traži sljedbenike! Isus traži slobodne ljude, uvjerene i odlučne, čak i po cijenu da ostanu sami u svome uvjerenju, i kao gubitnici, do križa izrugani radi Istine u koju su povjerovali. Upravo o tome nam govore čitanja od prošle nedjelje, a vidimo i u sutrašnjem prvom čitanju. Prorok uvjeren i siguran u sebe odgovara „Evo me! Mene pošalji.“ Uvjeren i siguran u djelo Božje u svome životu, slobodan, odgovara na poziv Božji. On nije prisiljen, ali upravo zbog svoga iskustva ne može biti pasivan sljedbenik. Bog ne traži od nas kršćana da budemo puki sljedbenici jedne religije, navezani i ograničeni raznim uvjetima. Isus Krist nam otkriva slobodu, pozivajući nas, nakon što vidimo čuda, silu i moć Boga u svojem životu. Da u toj slobodi radikalno, uvjerljivo i odlučno odgovorimo na poziv kao učenici, braća i sestre, oni koji u svojoj slobodi žele biti poučeni i živjeti Riječ života. Naš odgovor treba biti jednako toliko radostan i dobrodošao koliko i naše uvjerenje o djelu Božjem koje svjedočimo u sebi i oko nas. Slobodni smo odbiti poziv, vidjeli smo kako i Petar u početku odbija poziv, Isus ga ne sili na poziv, već oslobađa svjedočanstvom poziva „Ne boj se! Od sad ćeš loviti ljude!“ Prizivajući mu čudo s ribama, Isus na Petrovo odbijanje  odgovara samo slobodom. „Ne boj se.“ Jer gdje je sloboda tu nema straha.

Bog poštuje slobodu pozvanoga, ne ograničava ga svojom silom ili moći. On u Petru ne ubija želju da napusti, novim čudom, čineći ga mizernim i neznatnim pred pozivom. Zapravo poziva ga da u savjesti slobodno odabere, i time potvrdi veličinu i ljepotu slobode koja mu je darovana. Umjesto podčinjenosti, on traži osobnu poslušnost, umjesto sljedbenika on traži vjernog učenika! Veličina naše vjere jest naša sloboda da prepoznamo našega Boga u slobodi koju nam on želi podariti kroz ljubav. Upravo zato naš Bog se otkriva u ljubavi koja je svakodnevna, obična, u slučaju Petra i prvih učenika u njihovom svakodnevnom poslu. I nama se Gospodin objavljuje u najjednostavnijim stvarima. Štoviše ostavio nam je najjednostavniji i najdublji misterij, kruh, poučivši nas da ga kao braća i sestre dijelimo. Prepoznat ćemo ga u lomljenju kruha. Svaka naša sveta euharistija, ostvaruje nas i potvrđuje kao učenike, odnosno oslobađa nas kako bi Bog mogao u nama i kroz nas djelovati u svijetu. Pavlovim riječima rečeno, Bog, nas, svoje odabranike priprema u milosti. 

Ovdje poslušajte prilog: Razmišljanje uz 5. nedjelju kroz liturgijsku godinu
09 veljače 2019, 16:57