Traži

Vatican News
Misal po zakonu rimskoga dvora Misal po zakonu rimskoga dvora 

O proglašenju 22. veljače Danom hrvatske glagoljice i glagoljaštva

Hrvatska je glagoljica povijesno hrvatsko pismo, jedan od nezaobilaznih simbola hrvatskoga nacionalnog identiteta i višestoljetne uljudbe, na temelju kojega smo i danas prepoznatljivi i jedinstveni u Europi i svijetu

Marito Mihovil Letica - Zagreb

Kada je riječ o najstarijim sačuvanim spomenima hrvatskog imena, ne bismo smjeli smetnuti kamene natpise nastale na prijelazu iz 2. u 3. stoljeće, pronađene u luci Tanais na Azovskome moru na poluotoku Krimu. U tim je uklesima na grčkom alfabetu moguće jasno razaznati ime ʺHoroathosʺ. Uputno je pritom podsjetiti na misao velikoga Goethea koji reče: ʺTko ne zna crpiti iz izvora duboka tri tisuće godina, taj živi od danas do sutra.ʺ Tim Goetheovim riječima valja dodati da je višetisućljetni izvor iz kojega mi kršćani imamo crpiti nadahnuće i smjernice za život – ponajprije i nadasve riječ Božja zapisana u Bibliji.

U svojoj današnjoj domovini Hrvati su se služili četirima pismima, a jedno je u našemu vremenu službeno. Riječ je ponajprije o latinici, zatim o glagoljici te hrvatskoj ili zapadnoj ćirilici, a njima valja pridodati i arabicu ili, pučki kazano, ʺarebicuʺ. Uglavnom je slabo poznato da baštinimo i književnost napisanu arapskim pismom na hrvatskome jeziku.

Često se može čuti i pročitati da je među tim hrvatskim pismima ili, bolje rečeno, pismima kojima su se služili naši davnašnji predci, najstarija glagoljica te da je posrijedi izvorno hrvatsko pismo jer su ga izumili Hrvati. Odmah treba reći da ni jedno ni drugo mišljenje ne odgovaraju istini, tj. nedvojbeno utvrđenim povijesnim činjenicama.

Naime, u knjizi ʺTropismena i trojezična kultura hrvatskoga srednjovjekovljaʺ akademik Eduard Hercigonja piše: ʺU hrvatskoj se filologiji kao najraniji poznati pokušaj uporabe latiničke grafije za bilježenje narodnog jezika ocjenjuju slavenske glose (tzv. ʹJagićeve gloseʹ ili ʹBečke gloseʹ) upisane, interlinearno iznad latinskih riječi (ali i sa strane) evanđeljâ po Mateju i Marku, u latinskom kodeksu bečke Nacionalne knjižnice […] poznatom u znanosti kao ʹRadonova biblijaʹ. Kodeks je pisan karolinom, potkraj 8. ili početkom 9. stoljeća vjerojatno u sjevernoj Francuskoj […], a naziv je dobio prema opatu Radonu za kojega se, u pjesmi posvećenoj Karlu Velikome […] kaže da je dao popraviti (ʹreparavitʹ) Bibliju.ʺ Eduard Hercigonja nadalje kaže da je Vjekoslav Štefanić, polazeći od poznatih načela franačke misionarske prakse u svezi s uporabom tekstova na narodnom jeziku pri evangelizaciji, pretpostavio čak postojanje ʺčitave jedne male hrvatske latiničke književnosti već u 8-9. stoljećuʺ.

Akademik Hercigonja nije propustio spomenuti ni starohrvatske epigrafičke spomenike, uklesane latinicom, lapidarnim jezičnim izričajem. Spomenimo samo neke: natpis kneza Trpimira iz 9. stoljeća, pronađen kraj Solina; natpis kneza Muncimira s oltarne pregrade, uklesan godine 895., pronađen kod Knina; Branimirov kneževski natpis na teguriju iz 9. stoljeća, okolica Benkovca; i brojni drugi. Dakle, latinici u svakom slučaju pripada kronološko prvenstvo u odnosu prema ostalim hrvatskim pismima.

Što se tiče mišljenja da su glagoljicu izumili Hrvati – i ono biva, kako je već rečeno, pogrešnim. Treba u tom pogledu kazati da je poznato više od četrdeset teorija o postanku glagoljice. Danas prevladava mišljenje da je glagoljicu – koja je, uz ćirilicu, jedno od slavenskih pisama – sastavio sredinom 9. stoljeća Konstantin Filozof, rodom Grk, bizantski redovnik iz Soluna, poznatiji kao sveti Ćiril. On i brat mu Metod zapisivali su glagoljicom slavenske prijevode grčkih liturgijskih tekstova.

Međutim, brojni događaji u hrvatskoj političkoj povijesti, k tome u povijesti hrvatske pismenosti, književnosti i tiskarstva te općenite kulture, povezani su s glagoljicom kojoj pod posve određenim vidicima i kriterijima ipak pripada prvenstvo.

Naime, na Bašćanskoj ploči, nastaloj oko 1100. godine, a pronađenoj u crkvi svete Lucije u Jurandvoru kraj Baške na otoku Krku, prvi je put na hrvatskome jeziku (ili na hrvatskostaroslavenskome, ili, još preciznije rečeno, hrvatskoj redakciji crkvenoslavenskoga jezika) spomenuto ime hrvatskoga naroda i spomenut je ʺZvonimir kralj hrvatskiʺ.

O glagoljici raspravljaju i odlučuju još i danas. I to čini sâm vrh ovdašnje vlasti. Naime, Hrvatski sabor odlukom donesenom 15. veljače 2019. proglasio je 22. veljače Danom hrvatske glagoljice i glagoljaštva. Dogodilo se to zahvaljujući inicijativi Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, koji je nadnevak 22. veljače odabrao kao spomen na taj dan godine 1483. kada je, najvjerojatnije u ličkome mjestu Kosinju, tiskana prva glagoljična knjiga: ʺMisal po zakonu rimskoga dvoraʺ. Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje u argumentaciji kaže: ʺHrvatska je glagoljica povijesno hrvatsko pismo, jedan od nezaobilaznih simbola hrvatskoga nacionalnog identiteta i višestoljetne uljudbe, na temelju kojega smo i danas prepoznatljivi i jedinstveni u Europi i svijetu. Mnogobrojni strani gosti koji posjećuju Hrvatsku upoznaju se s glagoljicom te im ona nerijetko postane prepoznatljiv hrvatski znamen koji po odlasku kući nose diljem Europe i svijeta.ʺ

Valja zdušno prihvatiti tu odluku te svesrdno nastojati oko čuvanja i promicanja naše glagoljice. No, treba reći i ovo: ʺMisal po zakonu rimskoga dvoraʺ doista je prvi misal koji nije tiskan na latinici i latinskome jeziku; štoviše, to je prva europska knjiga otisnuta slovima koja nisu latinična – ali nije prva tiskana hrvatska knjiga. Jer prva tiskana knjiga u Hrvatâ jest govor biskupa Nikole Modruškoga izrečen u povodu smrti kardinala Pietra Riarija, nećaka pape Siksta IV. Taj nadgrobni govor izrečen, razumije se, na latinskome jeziku, naišao je na velik odjek te je tiskan 1474. u Rimu. Naknadno je tiskano najmanje šest njegovih izdanja.

To što je ovo djelo objavljeno na latinskome jeziku nipošto ne može obeskrijepiti tvrdnju da je posrijedi hrvatska knjiga. U suprotnom bi se trebali odreći bogate hrvatske književnosti na latinskome jeziku, tj. djelâ hrvatskih latinista, od 9. do polovice 19. stoljeća, a u nekim slučajevima i do naših dana. Bismo li iz korpusa hrvatske književnosti isključili latinska djela primjerice Marka Marulića, ʺoca hrvatske književnostiʺ, latinska djela po kojima Marul u svoje doba bijaše svjetski cijenjen pisac?

Istina ne smije biti djelomična, nego cjelovita. Ovaj smo osvrt započeli citiranjem književnika i prirodoznanstvenika Goethea, a završavamo navođenjem misli jednoga drugog znamenitog Nijemca, filozofa Hegela, koji reče: ʺIstina je cjelina.ʺ 

Ovdje poslušajte prilog: O proglašenju 22. veljače Danom hrvatske glagoljice i glagoljaštva
24 veljače 2019, 15:44