Simbolika krštenja Gospodinova te njegovo značenje za život Kristovih vjernika
Marito Mihovil Letica - Zagreb
Danas je Krštenje Isusovo ili Krštenje Gospodinovo. Blagdan koji stoji kao most ili prijelaz od božićnoga vremena u takozvano vrijeme kroz godinu. Bit će se u ovom kontekstu poželjno osvrnuti na etimologiju hrvatske odnosno slavenske riječi ʺgȍdinaʺ. Postala je od praslavenske ʺ*godínaʺ u značenju ʹvrijemeʹ, ʹpogodno vrijemeʹ. Važno je primijetiti da je ʺgodinaʺ ustvari uvećanica od praslavenskoga ʺ*godъʺ, ʺgodʺ, s izvornim značenjem ʹduže povoljno dobaʹ. Sadržan je dotični ʺgodʺ primjerice u glagolima ʺgòditi (se)ʺ, ʺugòditiʺ, ʺpogòditiʺ, u imenicama ʺpògodbaʺ, ʺpògodakʺ, ʺnàgodbaʺ, u pridjevima ʺpȍgodanʺ, ʺȕgodanʺ, ʺzgȍdanʺ i slično. K tome je zanimljivo da u mjesnim govorima i dijalektima, mahom kajkavskim i čakavskim, u kojima odraz riječi ʺ*lětoʺ (ʺljetoʺ, ʺletoʺ, ʺlitoʺ) ima značenje ʹgodinaʹ, riječ ʺgodinaʺ znači ʹkišaʹ. Tomu u prilog svjedoči i frazem ʺplakati kao ljuta godinaʺ, u značenju ʹplakati kao jaka kišaʹ.
Kiša odnosno voda može pogodovati životu, može goditi čovjeku, životinjama i biljkama, ali može prerasti u nezgodu i pravu nepogodu. I više od toga. U biblijskoj ʺKnjizi Postankaʺ čitamo da je Bog učinio da kiša pljušti 40 dana i 40 noći i tako potopi gotovo cijeli ljudski i životinjski rod, bića koja su se bila iskvarila i izopačila, pri čemu je Bog izveo preživjela stvorenja u novi život, ponajprije grješnog čovjeka u novo čovječanstvo. Tako se i kroz krštenje vodom rađa novi Božji narod, a to smo mi, vjernici Kristovi. Krštenje Gospodinovo, kao i svi ostali Isusovi blagdani, na posve određeni način jest i naš blagdan. U sakramentu krsta postajemo kristoliki, bivamo Kristu suobličeni.
Pritom voda nosi snažno simbolično značenje koje najčešće dolazi do izražaja u trima temama: izvor života, sredstvo očišćenja i središte obnavljanja. Valja imati na umu da je u svima njima prisutna smrt. Čovjek kršćanin treba u vodi umrijeti da bi se iz vode nanovo rodio za život.
Kada je Isus ušao u vodu Jordana, bio je to spasiteljski, soteriološki izraz solidarnosti s grješnim čovječanstvom. Isus ne ulazi u Jordan da bi ga voda tekućica sprala i odnijela mu grijehe – Isus nema grijeha; Bogočovjek je nama ljudima u svemu jednak, osim u grijehu. Isus, pravi Bog i potpuni čovjek, ulazi u vodu namjesto nas grješnika da bi na sebe preuzeo grijehe svijeta, cijeloga čovječanstva. Tako se Kristovo spasiteljsko i otkupiteljsko djelovanje najavljuje već kod njegova krštenja. On, kao vjerni sluga Boga Oca, ispunja spasovnu ″pravednost″ Božju, kojom Bog nepogrješivo i sigurno vodi plan spasenja. Krštenje Isusovo priprava je mesijanskoga vremena koje prorok je Izaija navijestio riječima: ″Evo Sluge mojega koga podupirem, / mog izabranika, miljenika duše moje. / Na njega sam svoga duha izlio, / da donosi pravo narodima″ (Iz 42,1).
Duh o kojemu govori Izaija, ukazao se netom po Isusovu krštenju, što je evanđelist Matej ovako opisao:
″Tada dođe Isus iz Galileje na Jordan Ivanu da ga on krsti. Ivan ga odvraćaše: ʹTi mene treba da krstiš, a ti da k meni dolaziš?ʹ Ali mu Isus odgovori: ʹPusti sada! Ta dolikuje nam da tako ispunimo svu pravednost!ʹ Tada mu popusti. Odmah nakon krštenja izađe Isus iz vode. I gle! Otvoriše se nebesa i ugleda Duha Božjega gdje silazi kao golub i spušta se na nj. I eto glasa s neba: ʹOvo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina!ʹ″ (Mt 3,13-17).
Duh koji je pri prvome stvaranju lebdio nad vodama, pojavljuje nam se kod Isusova krštenja u obličju goluba. Posrijedi je predigra novoga stvaranja, pri čemu Duh, s jedne strane, pomazuje Isusa i pripravlja ga za njegovo mesijansko poslanje, te, s druge strane, posvećuje vodu i tako je čini spremnom i valjanom za kršćanski obred krštenja.
Isusovo krštenje navijestio je već David, koji u psalmu naslovljenom ʺHimna Gospodaru olujeʺ uz ostalo pjeva: ʺČuj! Jahve nad vodama, / Jahve nad vodama silnim! / Čuj! Jahve u sili, / Jahve u veličanstvu!ʺ (Ps 29, 3-4). ʺSilne vodeʺ koje David spominje jesu vode ʺvelikoga potopaʺ i ujedno vode krštenja. Drevna izreka, u kojoj je sadržana potpuna i Bogom dana istina, glasi: ʺNovi zavjet se u Starome skriva, a stari se u Novome otkrivaʺ, ili kazano izvorno, latinski: ʺNovum in Vetere latet, et in Novo Vetus patetʺ.
O povezanosti starozavjetnoga ʺvelikog potopaʺ i novozavjetnoga krštenja čitamo i u ″Prvoj Petrovoj poslanici″: ″... u vrijeme Noino, / dok se gradila korablja / u kojoj nekolicina, / to jest osam duša, / bî spašena vodom. / Njezin protulik, krštenje – / ne odlaganje tjelesne nečistoće, / nego molitva za dobru savjest / upravljena Bogu – / i vas sada spasava / po uskrsnuću Isusa Krista [...]″ (1 Pt 3,20-21).
Valja ponoviti da se kod krštenja događa umiranje i ponovno rađanje čovjekovo. Sakrament krštenja kršćanima nije samo obredni čin nego i inicijacijski. Uza sve i čin etički i eshatološki. Krštenje se sastoji od dviju faza velike simbolične važnosti: uranjanja i izranjanja. Uranjanje (koje je u katolikâ danas najčešće svedeno na polijevanje vodom) simbolizira nestanak grješnoga čovjeka u vodama smrti te njegov povratak početku života. Izranjanjem iz vode udiše čovjek zrak novoga života: biva očišćen, zamilovan, sjedinjen s Bogom.
Danas, prve nedjelje nakon Bogojavljenja, slavimo krštenje Isusa – koji je Krist ili Mesija te ujedno Sin Božji. Svojim krštenjem Isus nas je pozvao u zajedništvo, da u otajstvu krsta postanemo ucijepljeni u njegovu smrt i uskrsnuće, da budemo krstjani-kršćani, krsnom vodom oprani od grijeha, s povlasticom i pogodnošću zamilovane djece Božje. Spajajući etimologiju s teologijom i kršćanskom antropologijom možemo reći: u događaju krštenja Gospodinova – kojega blagdan u liturgijskome kalendaru stoji na prijelazu iz božićnoga vremena u vrijeme kroz godinu – prilagodimo i ugodimo dane svojega života smjerokaznom primjeru Sina Božjega i tako postanimo Bogu ugodni dionici Kristova krštenja, koje nam je otvorilo nebesa i pripravilo put u život vječni.
