Traži

Svadba u Kani Galilejskoj Svadba u Kani Galilejskoj 

Razmišljanje uz 2. nedjelju kroz liturgijsku godinu

Isus učini prvo znamenje u Kani Galilejskoj

Laurent Kružić - Rim

Sigurno je bilo lijepo i nezaboravno još u školskim danima ići na vjeronauk sa školskim kolegama i prijateljima, pjevati u zboru mladih ili na neki drugi način pomagati župniku ili časnim sestrama u župi. Hodočašća, župni patroni i jednostavne nedjeljne mise ostavljaju neizbrisiv trag u našem djetinjstvu, odnosno mladosti, čineći sastavni dio našeg sazrijevanja. Pa ipak, uz vedru sliku zajednice u našoj duši, često ostaje prisutna slika strogoga Boga koji je sve naše pastoralne aktivnosti pomno pratio, te tražio nismo li gdje pogriješili. Ni žrtva nije manjkala: možda koja kuna u korist siromaha ili neki suvišni komad odjeće; dali bismo ih i bez da nam je netko rekao da moramo, ali neka Bog zakona i obaveze uvidi da smo dobri i neka nas ne kazni. Je li Bog po struci stvarno ekonomist i zapisničar, ili se radi o krivoj slici Boga?

U današnjem evanđelju učenici Isusa poznaju tek nekoliko dana i On želi osigurati da Ga ispravno shvate i pobliže upoznaju. Kako bi uspio reći i nešto o sebi i svome Ocu koji Ga je poslao, Sin Božji ne traži od budućih apostola da raspravljaju o vlastitim moralnim stavovima, učinjenim grijesima ili o pogrešnosti prakse farizeja i saduceja. Tražio je od njih da dođu na svadbu. Židovi su dobro znali kako je svaka zemaljska svadba zapravo odraz Božjeg Saveza s izabranim narodom. Ona je slavlje punine života jer u središte stavlja ljubav i ispunjenje dvoje ljudi. Predanje i vjernost supružnika podsjećaju na Nebo, imaju eshatološku perspektivu, orijentirani su na dan vječnosti kada će Bog ispuniti moju dušu i radost učiniti neprestanom. „Ljubav nikad ne prestaje.“, reći će sv. Pavao. Upravo zbog toga je ljubav toliko odlučujuća za spasenje: ona se nastavlja i u Vječnost.

Baš kao i vjera, i ljubav traži svoju konkretnost. Pitamo se najprije: kakva je ljubav muža prema svojoj ženi kad nije pripremio dovoljno vina za svadbu? Ostaje nam skriven razlog zbog kojega mladoženja, izabrani ravnatelj stola i svi koji su im pomagali nisu računali na brojnost gostiju i sedmodnevno slavlje, te gotovo upropastili najsvetiji dan u životu novopečenih supružnika. Niti siromaštvo ne bi bilo valjana isprika, no evidentno je siromaštvo srca, nestanak vina koje simbolizira one iste temeljne vrijednosti ljubavi i punine koja je nužna za rast jedno u drugome i za rađanje obitelji. „Vina nemaju.“, tužna je analiza braka koji još nije niti započeo: već nedostaje esencijalno, što dovodi do razočaranja i kraha. S druge strane, spomenuta izjava nije bilo čija, nego Marijina i zato je prisutna nada u sretno razrješenje bolne situacije.  

Smijemo se pitati i kakva je ljubav mladog Učitelja, kad je pred svojim učenicima i drugim uzvanicima tako grub prema svojoj majci? Treba najprije znati da se pitanje „Što ja imam  s tobom?“ koristilo u diplomaciji onog vremena kao fraza koja podsjeća da zaista imamo nešto sa sugovornikom, da nas nešto veže. Nije bilo riječ o bilo kakvom interesu ili površnom traženju zajedničkog cilja, nego radilo se o Savezu. Dakle, „Što ja imam  s tobom?“ nije neprimjerena fraza sinovskog neposluha, već Isus želi pomoću određene obrnute psihologije reći: tu sam, u savezu smo, računaj na mene. Ako se Božji Mesija i dvoumio treba li upravo sada započeti svoje pastoralno  i spasiteljsko djelovanje, Marija je taj trenutak sigurno požurila i ohrabrila.

Ostalo je povijest, reklo bi se. Ako bez ljubavi koje vino simbolizira nema smisla živjeti, ljudi su u Božjem zahtjevu da ispune vodom kamene posude sigurno pokazali spremnost da upravo Bogu daju šansu, kako bi im pružio smisao iz svoje ruke. Primijetimo kako se radio o posudama od kamena koje služe za pranje prije ulaska na svadbu. Nečistoća, tvrdoća i praznina određuju pripremljene spremnike. Čak i kada se napune vodom, doduše korisne su, ali ne pobuđuju nikakve emocije. Tako snažna slika ljudskog srca.

No, Bog je neumoran! Isus ide dalje i Savez koji ima sa svojom Majkom širi na sve ljude nudeći izobilje ljubavi, svog stava da je zauvijek prisutan za nas. Teško je ne nasmijati se božanskoj igri koja stvara 600-700 litara izvrsnog vina, dajući da svi uzvanici pod vedrim nebom otpiju čašu u vrtu gdje Stvoritelj djeluje i šeće. Sin je doista poput Oca: ne odustaje od nebeske svadbe i želi nas dovesti kući. Kao što se u židovstvu bračno obećanje zvalo „zabrana“, jer je muž trebao braniti ženu od svijeta, tako i nebeski Zaručnik pruža zaštitu od Zla svakome tko ga prihvati otvorena, iskrena i nepodijeljena srca.

Znakovita reakcija ravnatelja stola vraća nas u krutu realnost ljudskog srca koje ne razumije djelovanje duhovnog na materijalno. Dapače, prema ravnateljevim riječima, uzvanici nisu zaslužili bolje, zašto bi se dobro čuvalo za njih? Zašto bi im bilo dostupno cijelo vrijeme? Život je i tako stalni pad prema nuli: mladost ide prema starosti, moć prema nemoći, slava prema sramoti, neka i vino bude lošije, uzvanici su toliko orijentirani na užitak i samougađanje da razliku neće primijetiti. Čuđenje ljudske logike nad nenadmašnom velikodušnošću osobnog Boga. On nas traži prije nego smo započeli našu potragu za Njime. Djeluje prije nego zamolimo. Ljubi prije nego li smo toga svjesni. Primili smo milost na milost. Radujmo se i velikodušnog srca slavimo! 

Ovdje poslušajte prilog: Razmišljanje uz 2. nedjelju kroz liturgijsku godinu

 

19 siječnja 2019, 18:33