Traži

Vatican News
Naslovnica knjige Thomasa Mertona "Znak Jonin" Naslovnica knjige Thomasa Mertona "Znak Jonin" 

Osvrt na knjigu Thomasa Mertona "Znak Jonin"

I ja putujem u svojoj sudbini u utrobi paradoksa

Marito Mihovil Letica - Zagreb

ʺZnak što ga je Isus obećao naraštaju koji ga nije razumio bio je ʹznak Jone prorokaʹ – to jest znak njegova vlastitoga uskrsnuća. Život svakoga monaha, svakoga svećenika, svakoga kršćanina, obilježen je znakom Jone jer svi mi živimo snagom Kristova uskrsnuća. Meni se pak čini da je moj život na poseban način obilježen ovim velikim znakom koji je mojim krštenjem, monaškim pozivom i svećeničkim ređenjem utisnut u same korijene mojega bića jer, poput Jone, i ja putujem u svojoj sudbini u utrobi paradoksa.ʺ

Tim se rečenicama otvara knjiga ʺZnak Joninʺ Thomasa Mertona. Njezino hrvatsko izdanje, objavljeno 2017. u Splitu, zahvaljujemo maru nakladne kuće Verbum. Thomas Feverel Merton – katolički filozof, teolog i mistik – koji je odabrao redovničko ime brat Louis, jedan je od najpoznatijih duhovnih velikana 20. stoljeća. Rođen je 1915. u Pradesu u Francuskoj, a umro u Bangkoku u Tajlandu 1968. godine. Pokopan je u okrilju trapističkoga samostana Gethsemani u američkoj saveznoj državi Kentucky. Thomas Merton napisao je više od sedamdeset knjiga, od kojih su mnoge postale duhovni klasici. Uz autobiografsko djelo ʺGora sa sedam krugovaʺ najviše cijenjena njegova knjiga upravo je ʺZnak Joninʺ. Na ovitku njezina hrvatskog izdanja čitamo:

ʺNakon što je u ʹGori sa sedam krugovaʹ opisao svoj životni put od razuzdane mladosti perspektivna studenta do obraćenja na katoličanstvo i ulaska u trapistički samostan, u knjizi ʹZnak Joninʹ sabire i iznosi vlastite dnevničke zapise napisane u razdoblju između 1946. i 1952. godine. Ova iznimna knjiga osim što upoznaje čitatelje s monaškom vizijom vjere i njihovim životom i svakodnevicom, istodobno je i svojevrsna škola duhovnosti. Ali ne na općenit i teoretski način, već po osobnim dubokim uvidima u život Mertona kao duhovnoga tragača, kao i po njegovim životnim usponima i padovima u potrazi za nadnaravnim. Pišući s velikim mladenačkim žarom, osebujnošću, a ponekad i buntom, Merton iskreno iznosi duhovne izazove, svakodnevne borbe, nemire i sukobe unutar sama sebe koje treba razriješiti, istodobno dajući poticajno i vrlo korisno duhovno iskustvo. Osim toga, prateći Mertonovo prilagođavanje monaškome životu ʹZnak Joninʹ na pristupačan način nudi prokušanu i drevnu monašku mudrost za sve one koji traže duhovno obogaćenje i usmjerenje za svoj život u svijetu.ʺ

Thomas Merton napominje da knjiga nije pisana s mišlju da će jednoga dana njezini čitatelji možda biti ljudi koji nisu upoznati s monaškim životom. Bivajući svjesnim da bi nedostatak objašnjenja uobičajenih događaja i zadaće svakodnevnoga života pripadnika trapističkoga reda mogao zbuniti neupućene čitatelje, Merton donosi kraća objašnjenja. Citiramo nekoliko odlomaka:

ʺProsječan trapistički samostan tiho je i zabitno mjesto – najčešće negdje u Francuskoj – i u njemu obitava zajednica od sedamdeset do osamdeset muškaraca koji žive tihim i poduzetnim životom posvećenim u potpunosti Bogu. Život je to molitve i pokore te zajedničkoga slavljenja liturgije, posvećen učenju i fizičkomu radu. Od monaha se ne očekuje da svoju službu obavlja izvan samostana – on ne propovijeda, ne poučava niti radi što slično tome. Jedino naučavanje monaha ograničeno je na nastavu teologije i filozofije u samostanu – a pohađaju je mladi monasi, ili ʹskolasticiʹ, koji se pripravljaju za svećenički poziv. Život u samostanu fizički je težak, no nagrada za teškoće s kojima se monah susreće unutarnji je mir. Bilo kako bilo, čovjek se relativno brzo privikne na nepovoljne životne uvjete i ubrzo shvati da oni, poslije svega, nisu tako teški. Sedam sati sna obično je dovoljno. Redovnička hrana vrlo je jednostavna, no u pravilu je dovoljna da čovjek poživi u zdravlju dugi niz godina pa monasi često dožive duboku starost. Čovjek se brzo navikne na spavanje na dasci pokrivenoj slamom. Većina monaha teško bi mogla zaspati na mekanu madracu jer je navikla na jednostavnu slamaricu. / Živi se tiho. Razgovora nema. Kada je potrebno, monasi razgovaraju sa svojim superiorima ili duhovnicima. U prosječnu samostanu sve je prožeto trapističkom šutnjom – ona prodire u kamenje zdanja i prožima ljude koji žive u njemu.ʺ

Ova izvrsna duhovna knjiga – koja je vrijedna pohvale i čvrste preporuke za čitanje – svojevrstan je hod kroz godinu. U siječanjskom smo vremenu za koje će nam ovih dana sve više govoriti da je obilježeno tzv. ʺposlijeblagdanskom depresijomʺ, danima bezvoljnosti i beznađa. To se događa u slučajevima kada su sav smisao ugodan advent i ʺsretni blagdaniʺ, a kod ljudi koji su u smjernom i radosnom došašću dočekivali i dočekali Božić i Novu godinu prisutna je nepomućena misao da je Bog uvijek s nama, neovisno o dobu godine, te da je sve oko nas Božje djelo. Završavamo početkom Mertonova zapisa koji u knjizi stoji za nadnevak 4. siječnja 1950.:

ʺPlima svetkovina opada. Plodove milosti uživamo i dalje, ali proslava više nema – stanje po svemu ugodno. Idemo naprijed ususret novomu dobu, hodeći u jednostavnosti. Srca nam se šire od vjere i posluha. Dočekala su nas nevina dječica. Sinoć, dok je trajao ʹMagnificatʹ, a mi pjevali njihovu antifonu ʹO Quam Gloriosumʹ (O, koliko slavno je Kraljevstvo u kome se nevina dječica raduju zajedno s Kristom), bio sam im zavidan. Bio bih zaplakao, ali suh sam kao kamen. Zahvalan sam nebesima na tome. Suze nisu za naš kor. / Sunca nismo vidjeli od Nove godine, ali tmurni dani bili su svejedno čarobni. Nebo je bilo prekriveno lijepim crnim oblacima, horizont je bio zastrt zastorima putujuće kiše. Krajobraz odiše veličanstvenom ozbiljnošću. Volim snagu naših šuma, za ovako turobna vremena. A vrijeme je doista turobno. Unatoč tome zrači svojevrsnom toplinom, kao kada unatoč suhoći duha osjećamo Božju prisutnost jer nam je tada bliže nego u trenutcima utjehe.ʺ 

Ovdje poslušajte prilog: Osvrt na knjigu Thomasa Mertona "Znak Jonin"

 

06 siječnja 2019, 15:41