Vijesti iz Katoličke Crkve u Srbiji
Dario Marton - Subotica
Na blagdan Bezgrješnog Začeća Blažene Djevice Marije, u subotu 8. prosinca u Crkvi Krista Kralja u Beogradu za đakona je pod svečanom svetom misom zaređen gospodin Mihael Sokol.
Sveta misa u prepunom zdanju Crkve Krista Kralja, koju je predvodio preuzvišeni monsinjor Stanislav Hočevar, nadbiskup i metropolit beogradski, započela je svečanom procesijom i predivnom ulaznom himnom u izvođenju Ekumenskog moškog zbora koji je svojim nastupom uveličao ovaj radostan dan.
Riječima pozdrava svim prisutnima preuzvišeni je započeo svoju homiliju u kojoj je podsjetio na beskrajnu radost Blažene Djevice Marije, »odabrane i poslušne u poniznosti, Djevice iz Nazareta, koja upravo zato postaje Majkom Boga Svevišnjega. Onom koja izgovara ’Radujem se u Gospodinu, radujem! Duša moja kliče k Bogu mojemu, jer me odjenu haljinom spasenja, zaogrnu me plaštom pravednosti…!’« Takvu radost može da dâ samo Bog, da je daruje» skrivenoj duši koja živi u svijetu tolike galame, buke, opasnosti, ljubomore, podvojenosti, pa i žalosti i tuge…«, naglasio je mons. Hočevar. Ali »ovo iskustvo tolike radosti ne dolazi iz iskustva samo ove Zemlje, nego prije svega iz iskustva Nove Zemlje… Zemlje za koju smo stvoreni, za kojom žudimo, ali koju zemaljskom rukom ne možemo dohvatiti… Dosegnuti je možemo vjerom, nadom, ljubavlju. To je, naime, jedinstvena i neopisiva snaga svih putnika na Zemlji, svih onih koji usprkos svekolikome svom znoju gledaju novo Nebo i novu Zemlju«, dodao je. Ta »Nova Zemlja« razlikuje se od »ove naše Zemlje« po tome, naglasio je otac nadbiskup, »što ovdje, na našoj Zemlji, ne boravi potpuna pravednost, dok u Novoj ona jest«.
Po Blaženoj Djevici Mariji, po njenom Bezgrješnom Začeću, imamo priliku da »gledamo svekoliko bogatstvo Nove Zemlje i Novoga Neba. To bogatstvo najdjevičanskijih odnosa u svemu i među svima jest tako radikalno novo, da liturgija s posebnim zanosom uspoređuje prvoga čovjeka – Adama i Evu – i novoga Čovjeka, Isusa Krista i Njegovu presvetu Majku, Djevicu Mariju.« Jer ako smo po Adamu i Evi svi grješni i ako se »stari čovjek plaši i skriva zbog svoje golotinje, onda se novi čovjek raduje tolikoj Božjoj blizini i divi se haljama spasenja u koje ga je zaodjenuo Vječni Prisutni, koji prožima i nastanjuje sve lahore naše istinske slobode«, ukazao je otac nadbiskup objašnjavajući zašto svi oni koji se odluče da služe dragom Bogu »u svećeništvu bilo kojeg stupnja, trebaju nositi bijelo odijelo, bijelu halju koja pokriva čitavo njihovo biće, osim glave«.
Preuzvišeni se zatim obratio kandidatu za đakona gospodinu Mihaelu Sokolu rekavši mu: »…ova se bijela halja ne nosi da bismo se njome gordili, nego da bismo služili. Ne nosi se da bi se ukazivalo na sebe, nego na Krista.« Naglašavajući da »ova simbolički tako snažna halja, koja upravo zato svima mora biti očita i rječita, mora ti govoriti da je Kristova smrt i Uskrsnuće najviši vrh svekolikoga događanja i da sa tog vrhunca moraš gledati na svoj život, na taj vrhunac dovoditi svu braću i sestre: svu braću i sestre bilo koje rase, bilo koje boje kože ili kulture – upravo zato i jesi katolik – i da sa toga nenadvisivog vrhunca moraš prosuđivati sve, baš sve«. Zadatak đakona, kako je rekao gospodin nadbiskup, jeste i lavovska borba za »nove odnose u čitavom svemiru«, ali »i u sebi samome i među svima nama: u čitavoj ljudskoj zajednici i u cijelom univerzumu tako zaraženom našim konzumerizmom«, naglasio je preuzvišeni završavajući svoju homiliju porukom svima da budemo svesni činjenice da, »prihvaćajući Božju Riječ, ona će preobraziti svu tvoju prošlost i stvarati u tebi i oko tebe tu neopisivu novost…« Riječi zahvale i čestitke novozaređenom đakonu uputio je i generalni vikar Beogradske nadbiskupije, župnik Crkve Krista Kralja don Aleksandar Kovačević, izražavajući zahvalnost novom đakonu što je izabrao upravo Beogradsku nadbiskupiju.
Poslije svečanog ređenja i Svete mise prisutni su slavlje nastavili na agapeu.
Druga adventska nedjelja u samoborskoj župi bila je obilježena posebnim nabojem zajedništva i kršćanskog duha zbog gostovanja župljana župe sv. Dimitrija iz Srijemske Mitrovice. Prije dvije godine samoborski i mitrovački župni zborovi potpisali su Povelju prijateljstva koju su sada u Samoboru „zapečatili“ sadnjom stabla božikovine kao znaka trajnog prijateljstva. Svetu misu u župnoj crkvi svete Anastazije predvodili su mitrovački i samoborski župnik mons. Eduard Španović i preč. Davor Štuljan uz prisustvo samoborskog đakona vlč. Majka Rušeca, a pjesmom je misu uzveličao veliki mješoviti zbor mitrovačke župe. Sveta Anastazija živjela je i podnijela mučeništvo u Srijemskoj Mitrovici. Od devetog stoljeća Samobor zajedno sa Zadrom čuva dio njezinih relikvija pa tako ta ranokršćanska svetica na poseban način „svojim prahom veziva“ tri hrvatske drevne župe od krajnjeg istoka do juga naše domovine. Samoborski župnik nije krio zadovoljstvo zbog gostovanja dragih Mitrovčana, te im je u uvodnoj riječi zaželio dobrodošlicu i ugodan boravak u samoborskoj župi. Veličanstveni mitrovački zbor pod ravnanjem č.s. Cecilije Tomkić praćen sa devet svirača svojim pjevanjem oduševio je sve Samoborce. Pokazali su izvrsnost u sviranju, zborskom i solo pjevanju. Nakon mise mogli su uživati u kratkom ali božanstvenom koncertu koji su nam priredili. Preč. Štuljan sve je okupljene nakon završetka mise pozvao u Park domovinske zahvalnosti koji se nalazi uz samoborsku župnu crkvu, te je pored Stabla prijateljstva pročitao poticajnu molitvu.
Mons. Španović blagoslovio je posađenu božikovinu, stablo koje je simbol samoborskog kraja, vazdazeleni grm koji se u ovim krajevima koristio za božićno ukrašavanje domova.
Ispred stabla je granitna ploča sa uklesanim tekstom: Ovo stablo božikovine (Ilexaquifolium. L) posadili su članovi zborova župe sv. Dimitrija iz Srijemske Mitrovice i župe sv. Anastazije iz Samobora kao znak trajnog prijateljstva. 9. prosinca, 2018.
Nakon molitve, pjesme i fotografiranja pored stabla, svi su se u veselju nastavili družiti u dvorani župnog dvora, te su u razgovorima „padale“ brojne ideje o budućim susretima i druženjima. Kako je rekao mons. Španović, važna je svaka riječ i gesta koja pokazuje da naši dragi Hrvati u Mitrovici nisu zaboravljeni. Ta drevna kršćanska župa svima nam je primjer ustrajnosti u trpljenju i očuvanju vjere. Sigurni smo da je i ovaj susret kao i onaj prije dvije godine u Mitrovici urodio brojnim duhovnim koristima te nas sve skupa podsjetio na važnost zajedništva i prijateljstva u Kristu.
