Cerca

Vatican News
Seksualno zlostavljanje, zaštita maloljetnika, ljudska prava Seksualno zlostavljanje, zaštita maloljetnika, ljudska prava 

Treba li u etičkim odnosno bioetičkim raspravama govoriti o čovjeku ili osobi

Ne postoje ni ʺpre-personeʺ ni ʺsub-personeʺ ni ʺpost-personeʺ, nego su sva ljudska bića persone, osobe

Marito Mihovil Letica - Zagreb

Međunarodni dan ljudskih prava obilježava se svake godine u sjećanje na 10. prosinca 1948. kada je Opća skupština Ujedinjenih naroda potpisala ʺOpću deklaraciju o ljudskim pravimaʺ. Posrijedi je najprevođeniji dokument na svijetu: pretočen je u više od 50 jezika.

U njegovu 3. članku ističe se da ʺsvatko ima pravo na život, slobodu i osobnu sigurnostʺ, a 6. članak nadalje zahtijeva: ʺSvatko ima pravo da ga se svugdje pred zakonom priznaje kao osobu.ʺ Ne možemo se ukloniti pitanjima: Na koga se odnosi opća zamjenica ʺsvatkoʺ? Tko u skladu s Općom deklaracijom o ljudskim pravima ima pravo biti smatran osobom? Treba li u bioetičkim raspravama govoriti o čovjeku ili osobi?

Mi kršćani često govorimo o životu kao daru Božjemu te o svetosti ljudskoga života. U tome pogledu isusovački filozof prof. dr. Ivan Koprek u knjizi ʺPriđi da možeš čutiʺ s pravom primjećuje i retorički pita: ʺI govor teologa o ʹsvetosti ljudskoga životaʹ u sekulariziranom svijetu mnogima je postao beznačajan, nekima čak i opasan. Je li ispravno ljudsko dostojanstvo temeljiti samo na pravnim propisima, političkim proglasima ili nerazjašnjenim teološkim sloganima?ʺ

Nije ispravno zato što nije dovoljno. Potreban je k tome i bistar filozofijski pogled. Krenimo redom.

Zajedno s teolozima, filozofima i etičarima kršćanskoga usmjerenja trebamo se zauzimati za zaštitu ljudskoga života od njegova začeća do prirodne smrti. Začećem nastaje embrij, koji je ljudsko biće, čovjek i potencijalna osoba – pri čemu potencijalnost ne smije biti razumijevana samo kao ʺmogućnost bivstvovanjaʺ nego također i prije svega kao ʺbivstvovanje mogućnostiʺ. U takvoj koncepciji potencijalnost zadobiva znatno veću ontološku puninu i snagu.

Možemo u tome smislu iznijeti slikovit primjer. Premda čovječji embrij ili zametak ne zna recimo molitvu ʺOčenašʺ, ne može riješiti kvadratnu jednadžbu, ne govori i ne razumije hrvatski ili kineski, ne umije temperama naslikati zimski krajobraz ili na glasoviru odsvirati Beethovenovu ʺMjesečevu sonatuʺ – ljudski se embrij bitno razlikuje od embrija primjerice ribe, ptice ili psa upravo po mogućnosti ili potencijalnosti da sve to može naučiti jer su mu spomenute sposobnosti vlastite već po pripadnosti inteligentnoj i razumskoj biološkoj vrsti ʺčovjekʺ.

Ljudski je embrij programirani organizam koji sadrži u genetskome zapisu važne osobine nove ljudske jedinke: spol, visinu i stas, boju očiju, crte lica, otvorene mogućnosti, naslijeđene osobine i talente. Rast i razvoj embrija odnosno nerođenoga djeteta događa se na koordiniran, kontinuiran i postupan način: novi organizam stalno zadržava svoj biološki identitet, individualnost, jedinstvenost i neponovljivost.

Iz toga proishodi da nema skokova ni (bio)etički relevantnih razgraničenja (od kojih se najčešće spominju razdvajanje jednojajčanih blizanaca, početak osjetljivosti na bol, pomicanje, mogućnost preživljavanja izvan majčina tijela, rođenje i slično) – nego samo postupnih i suptilno nijansiranih promjena u rastu i razvoju. Ako bi začeto dijete promijenilo bît koja mu pridolazi po biološkoj vrsti, prekršilo bi metafizička načela – a ona vrijede nužno i beziznimno. Ovdje je posrijedi načelo identiteta, prema kojemu je svako biće determinirano da bude ono što jest, a ne nešto drugo; zatim je tu i načelo kontinuiteta, izuzetno važno u Aristotela i Leibniza te presudno važno u Ruđera Boškovića, koje kaže da se ništa u prirodi ne događa skokovito (ʺnihil in natura per saltum fieriʺ), makar nam se često čini suprotno.

Iako raniji embrij čovjeka (naizgled sličan embriju ribe, ptice ili psa) ne udovoljava fenomenski uvriježenoj predodžbi osobe, iako ne očituje značajke svojstvene osobama – svjesnost, sposobnost apstraktnoga mišljenja, sposobnost artikulirane jezične komunikacije, samosvjesnost, biranje dalekih ciljeva i dugoročnih planova njihova ostvarenja i slično – ljudski je embrij potencijalna osoba jer pripada metafizički, time vrijednosno i etički-pravno, biološkoj vrsti čiji se zreli i zdravi pripadnici očituju po svojoj bîti kao osobe.

Inače bismo po tim kriterijima mogli uskratiti status osobe i novorođenoj djeci, ljudima s mentalnom retardacijom, palima u komu ili oboljelima od Alzheimerove bolesti. Ne postoje dakle ni ʺpre-personeʺ ni ʺsub-personeʺ ni ʺpost-personeʺ – nego su sva ljudska bića persone, osobe. Zamijenimo li površni pogled na čovjeka filozofskim odnosno metafizičkim dubinskim progledom, uvidjet ćemo da je čovjek osoba ne stoga što se osobom očituje, nego obrnuto: on se očituje osobom zato što jest osoba (slično kao što pčela nije pčela zato što daje med, nego ona može dati med po tome što je pčela).

Niječući da embriju pripadaju s osnove potencijalne osobe ikakva prava, australski filozof utilitarist Peter Singer, čije stavove unatoč plitkoći globalno uvažavaju, napisao je prije tridesetak godina sljedeće: ʺOpćenito, jedan potencijalni X nema sva prava kao stvarni X. Princ Charles je potencijalni kralj Engleske, ali on nema prava kralja. Zašto bi onda potencijalna osoba imala prava osobe?ʺ

Premda naizgled uvjerljiva i prihvatljiva, Singerova je argumentacija puki sofizam. Naime, tu su pobrkane i poistovjećene različite vrste potencijalnosti i prava. Jer jedno je u-sebna i u-ciljna metafizička potencijalnost koja nosi sa sobom pravo na život i nepovredivost tijela – a to su temeljna i neotuđiva ljudska prava što pripadaju svakomu čovjeku samim time što je čovjek – a nešto posve drugo je institucionalizirana mogućnost stjecanja kraljevskih prava, statusne povlastice maloga broja ljudi.

Ipak, ustrajavanje na pojmu ʺosobaʺ nije u bioetičkim raspravama nužno, jer nije argumentacijski prodorno a time ni zahvalno. U znatno se povoljnijoj poziciji nalaze oni koji dokazuju da su začeto dijete i bolesnik obolio od Alzheimerove bolesti ljudska bića nego sudionici rasprava koji se upinju dokazati da je riječ o osobama koje još nisu stekle ili su izgubile sposobnost očitovanja značajki svojstvenih osobama. Iz tih je razloga prikladnije i svrsishodnije govoriti o ljudskome biću odnosno čovjeku. Uostalom, u zakonima i pravnim deklaracijama spominju se najčešće ljudska prava, znatno rjeđe prava osobe. 

Ovdje poslušajte prilog: Treba li u etičkim odnosno bioetičkim raspravama govoriti o čovjeku ili osobi
16 prosinca 2018, 16:17