Cerca

Vatican News
Ante Trumbić, hrvatski političar i pravnik Ante Trumbić, hrvatski političar i pravnik 

Povodom 80. godišnjice smrti Ante Trumbića, hrvatskog političara i pravnika

Njegova životna misija bijaše očuvanje teritorijalnoga integriteta Hrvatske i rješavanje nacionalnoga pitanja

Marito Mihovil Letica - Vatikan

Miroslav Krleža zabilježio je 1967. u dnevniku ovu impresiju: ʺ… kad se bude netko primio da piše hrvatsku političku historiju, neka ne zaboravi da u galeriji naših političara od Četrdesetosme pa do Šestog januara Trumbićev lik predstavlja kapetana našeg političkog broda koji nije izgubio dostojanstvo ni pošto je potonuoʺ. Neponovljivi Krleža, monument hrvatske književnosti 20. stoljeća, nije dočekao, a vjerojatno nije ni slutio, slobodnu i neovisnu hrvatsku državu desetljeće nakon svoje smrti. Budući da je hrvatski politički brod 1990-ih uplovio u vode o kojima je Trumbić cijeloga života sanjao i za koje svesrdno se borio, možemo usuprot cijenjenomu Krleži reći da taj brod – ili ʺZvonimirova lađaʺ o kojoj pjevao je Vladimir Nazor – nije nigdar potonuo. Čekao je i dočekao svoj historijski čas, osvit u koji će biti odsukan te po valovlju broditi razvijenih jedara i stijega s hrvatskim povijesnim grbom.

O 80. godišnjici Trumbićeve smrti, prisjećamo se ovoga zaslužnoga hrvatskog političara. Rodio se 15. svibnja 1864. u splitskom predjelu Lučac od oca Mihovila i majke Ane rođ. Šegvić. Tri stoljeća prije Antina rođenja, Trumbići se u Split doseliše iz Trnbusa, sela u obližnjim Poljicima.

Zbog teških materijalnih prilika odnosno oskudice u mnogočlanoj težačkoj obitelji, Ante bijaše jedini od djece koji se školovao, i to ponajvećma zahvaljujući učitelju Vicku Kuriru, koji je u njemu zamijetio inteligenciju i talent. Nakon što je u Splitu završio gimnaziju, gdje se nastava provodila na talijanskome jeziku, dobio je mladi Trumbić stipendiju tamošnje općine, koja mu je uvjetovala da studira u Zagrebu i tako, uz druge splitske studente u glavnome gradu Hrvatâ, poveže razdvojene hrvatske krajeve. Nakon Zagreba studirao je pravo u Beču i Grazu, gdje je doktorirao 1890. Od 1894. bio je odvjetnikom u Splitu, pritom djelujući na okupljanju svih pravaških skupina u Dalmaciji u jedinstvenu Stranku prava. U više je navrata bio biran za zastupnika u Dalmatinskome saboru (od 1896. do 1914.) i u Carevinskome vijeću (1897.) u kojem su, upravo na njegov poticaj, hrvatski zastupnici objavili deklaraciju kojom osporavaju državnopravni položaj Dalmacije u austrijskome dijelu Monarhije. Izabran je 1905-e za gradonačelnika Splita, a te je godine potaknuo ujedinjenje dalmatinske Stranke prava i Narodne stranke u Hrvatsku stranku te je napisao stranački program.

Ante Trumbić zagovarao je ujedinjenje južnih Slavena izvan Austro-Ugarske Monarhije. Budući da su ga njezine vlasti smatrale neprijateljem, emigrirao je početkom Prvoga svjetskog rata, zajedno s Franom Supilom i Ivanom Meštrovićem. Najprije su otišli u Italiju, potom u Pariz. Osnovali su Jugoslavenski odbor, kojemu je u Londonu Trumbić bio predsjednikom. Na Krfskoj konferenciji 1917. odlučno je zastupao stajalište da ujedinjenje Kraljevine Srbije i ostalih južnoslavenskih naroda treba biti provedeno na temelju priznanja narodne individualnosti, suprotstavljajući se velikosrpskim koncepcijama predsjednika srbijanske vlade Nikole Pašića. Na Ženevskoj konferenciji 1918. postigao je priznanje Države Slovenaca, Hrvata i Srba kao ravnopravnoga čimbenika s Kraljevinom Srbijom pri ujedinjenju u zajedničku jugoslavensku državu. Kao prvi ministar vanjskih poslova Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca sudjelovao je Ante Trumbić na Pariškoj mirovnoj konferenciji 1919., ali je iz Vlade odstupio nakon Rapalskog ugovora 1920., kojim su Italiji pripali Istra, Rijeka, Zadar i brojni hrvatski otoci. Neki članci iz onodobnih talijanskih novina svjedoče da je ʺbilo lakše talijanskim vojnicima boriti se na Soči nego u Rapallu pregovarati s Trumbićemʺ. A s obzirom na Trumbićevo stajalište prema Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, treba reći da je napustio Vladu i prešao u oporbu između ostaloga i zato što je prozreo prijevaru velikosrpskih krugova.

Do kraja života živio je Trumbić u Zagrebu gdje je vodio odvjetnički ured, bivajući ujedno aktivno uključenim u politička zbivanja i previranja. Surađivao je i razilazio se s brojnim političarima koji su obilježili hrvatsku povijest prve polovice 20. stoljeća: Stjepanom Radićem, Antom Pavelićem, Vladkom Mačekom i drugima.

Nakon što je na političkoj pozornici bio aktivan više od pola stoljeća, umro je Ante Trumbić u Zagrebu 17. studenoga 1938.

Možemo bez ikakve preuzetnosti reći da nam cjelokupni Trumbićev život svjedoči kako se kroz pojedinca i njegovu ulogu prelama cijelo jedno razdoblje i cijela povijesna teškoća jednoga naroda. Trumbićeve razmjerno česte promjene političkih promišljanja bile su, rečeno vojnom terminologijom, taktičke, a ne strategijske. Uvijek je ostao vjeran bitnim političkim načelima: njegova životna misija bijaše očuvanje teritorijalnoga integriteta Hrvatske i rješavanje nacionalnoga pitanja.

U uvodu unutar knjige ʺNikada više Jugoslavija: Intelektualci i hrvatsko nacionalno pitanje (1929. – 1945.)ʺ povjesničar Stipe Kljaić piše:

ʺPosebno su zanimljivi Ante Trumbić [...] i Filip Lukas [...], predvodnici političkoga i intelektualnoga života podrijetlom iz Dalmacije, koji su najprije bili zaokupljeni jugoslavenskom idejom, a poslije su se u svom djelovanju posve vratili potrebi izgradnje samostalne hrvatske države. Tako je Trumbić, jedan od utemeljitelja poslijeratne Jugoslavije, dočekao svoju smrt 1938. u uvjerenju da sa Srbima nema nagodbe i da je jedini izlaz samostalna hrvatska država, […]ʺ

Koliko je Trumbić bio cijenjen među onodobnim Hrvatima, vjerodostojno govore zapisi o veliku i dostojanstvenu posmrtnome mu ispraćaju priređenu u Zagrebu, zatim o brojnim skupinama ljudi koji su uzduž pruge, u gotovo svim gradovima i selima, dočekivali i zaustavljali vlak s njegovim tijelom na putu prema Splitu, te naposljetku nepregledno žalobno mnoštvo na sprovodu u Trumbićevu rodnom gradu.

Bijaše to vjerojatno najveći sprovod koji je Split ikada vidio: oko 40.000 ljudi ispratilo je 23. studenoga 1938. velikoga sina Splita, Dalmacije i Hrvatske. Od Peristila, gdje je bio postavljen odar s njegovim tijelom, do nekoliko stotina metara udaljenoga klaustra u samostanu sv. Frane na Rivi, pogrebna povorka tekla je više od pet sati. Završavamo pitanjem: Sjećaju li se današnji Hrvati s primjerenom zahvalnošću velikana hrvatske politike, zaslužnika dr. Ante Trumbića? 

Ovdje poslušajte prilog: Povodom 80. godišnjice smrti Ante Trumbića, hrvatskog političara i pravnika
09 prosinca 2018, 15:06