Traži

Vatican News
Isusovo rođenje Isusovo rođenje 

Isusova apsolutna Istina u svjetlu Božića

ʺNarod koji je u tmini hodio / svjetlost vidje veliku; / one što mrklu zemlju obitavahu / svjetlost jarka obasjaʺ, kaže prorok Izaija (Iz 9,1). ʺSvjetlo istinsko, / koje prosvjetljuje svakog čovjeka, dođe na svijetʺ, čitamo u Proslovu ʺEvanđelja po Ivanuʺ (Iv 1,9)

Marito Mihovil Letica - Zagreb

Živimo u postmodernome ili, sada bismo već mogli reći, post-postmodernome dobu, u kojemu se možda više nego ikada prije očituju spoznajni, moralni i drugi relativizmi. Posrijedi je, nema nikakve sumnje, diktatura relativizma. Riječ je o ozbiljnim i dalekosežnim pojavama odnosno promjenama kojima je kriza identiteta u isti mah uzrok i posljedica. Ništa se ne priznaje kao konačno valjano i apsolutno. Relativističke tendencije demokratskoga društva i neoliberalnog individualizma bivaju razaznatljive u iskrivljenim poimanjima istine, slobode i dobra. S obzirom na prvospomenuti fenomen govori se o ʺviše istinaʺ, ili da ʺsvatko ima svoju istinuʺ, a sve se češće može čuti kako živimo u dobu ʺpost-istineʺ.

Ali bilo bi pogrešno pomisliti da je relativizam nova pojava. Još je u 5. stoljeću prije Krista sofist Protagora u svojemu spoznajnom i etičkom relativizmu naučavao da nema objektivne istine, nego samo subjektivne. Njegova glavna i do danas najčešće spominjana tvrdnja glasi: ʺČovjek je mjera svih stvari: onih koje jesu da jesu, onih koje nisu da nisu.ʺ Bivajući nedovoljno jasnom, ta je tvrdnja dala povoda različitim filozofijskim i jezičnim tumačenjima. Nije postignuta suglasnost oko pitanja treba li kod Protagore pojam ʺčovjekʺ (ʺántroposʺ) razumijevati kao pojedinca ili kao vrstu. Tu su još dvije poteškoće, koje se odnose na značenje pojmova ʺmjeraʺ (ʺmétronʺ) i ʺstvariʺ (ʺhrémataʺ). Ne pretendirajući na iscrpnost u objasnidbi, zadržat ćemo se najviše na pojmu ʺčovjekʺ. U 19. stoljeću pokušalo se tumačiti da on u Protagorinoj tvrdnji ne znači čovjeka kao pojedinca, nego čovjeka kao vrstu. No ta je interpretacija anakrona i nevjerodostojna te se iskazuje nemuštim pokušajem naknadnoga posuvremenjivanja. Platon, Aristotel i Sekst Empirik, kojima Protagorino vrijeme bijaše znatno bliže, tumačili su da se ʺántroposʺ u dotičnoj tvrdnji odnosi na čovjeka pojedinca.

Dolazimo do ʺEvanđelja po Ivanuʺ, 19. poglavlja, gdje Poncije Pilat gledajući na Isusa reče ʺEvo čovjeka!ʺ ili, na latinskome, ʺEcce homo!ʺ(Iv 19,5). Što je Pilat mislio izgovarajući riječ ʺčovjekʺ? Je li se, pogledavši na izmučenog i bespomoćnog čovjeka, kojega je smatrao nedužnim, nadao da će se svjetina što zahtijeva Isusovu smrt smilovati i promijeniti mišljenje? Ili je možda htio reći: Zar bi ovaj nesretnik mogao biti kralj židovski? Ili, što Pilatu bijaše još apsurdnije: kralj čije kraljevstvo nije od ovoga svijeta? Evanđelist Ivan gleda na taj događaj drukčije: navodi nas da u Isusu vidimo istinskoga čovjeka koji usred muke i poniženja ulazi u slavu započinjući mesijansko kraljevanje.

U prethodnome, 18. poglavlju Ivanova evanđelja, Poncije Pilat upita Isusa: ʺTi si dakle kralj?ʺ, a Isus mu odgovori: ʺTi kažeš: ja sam kralj. Ja sam se zato rodio i došao na svijet da svjedočim za istinu. Tko je god od istine, sluša moj glas.ʺ Nato ga Pilat upita: ʺŠto je istina?ʺ ili, na latinskome, ʺQuid est veritas?ʺ (usp. Iv 18,37-38). No Pilata odgovor odveć ne zanima, nego kao skeptični i agnostički političar pribjegava proceduri i relativističkoj demokraciji, koje drži idolima.

Važno je međutim uvidjeti da Isus nije samo onaj koji svjedoči za istinu – nego je Isus po-osobljena i u-osobljena Istina, od Boga poslana i Bogom dana Istina koja se nastanila ili, ostanemo li doslovce vjerni biblijskomu izričaju, ʺušatorilaʺ među nama. Sržno možemo i trebamo reći da je Isus neusporedivo više od vjerodostojnoga svjedoka i učitelja istine i Božje riječi, kakvi primjerice bijahu čestiti i uzorni starozavjetni proroci, nego je Isus – kao Bogočovjek, Sin Božji i pravi Bog – Istina sáma. On je Riječ Božja koja je tijelom postala i razapela svoj zakriliteljski i spasiteljski šator među nama. U 14. poglavlju ʺEvanđelja po Ivanuʺ govori Isus: ʺJa sam Put i Istina i Život: / nitko ne dolazi Ocu osim po meni. / Da ste upoznali mene, / i Oca biste moga upoznali. / Od sada ga i poznajete i vidjeli ste gaʺ (Iv 14,6-7).

Vratimo se na Protagorinu individualističku i relativističku tvrdnju da je ʺčovjek mjera svih stariʺ. Parafrazirat ćemo je tako da budemo uklonili izraz ʺántroposʺ i nadomjestili ga naslovom ʺTeós-ántroposʺ, Bogočovjek, te ćemo ustvrditi: ʺBogočovjek Isus Krist jest mjera svih stvari: onih koje jesu da jesu, onih koje nisu da nisu!ʺ Rečenoj se parafrazi ne može pripisati nikakva anakronost jer govori o apsolutnoj i nenadvladivoj, svevremeno suvremenoj Istini. Pilatovo pitanje ʺŠto je istina?ʺ (ʺQuid est veritas?ʺ), postaje u kristologiji i soteriologiji retoričko pitanje ʺTko je Istina?ʺ (ʺQui est Veritas?ʺ).

Preegzistentni Logos, vječna Riječ Božja, utjelovila se i nastanila među nama; postala je Šatorom, Hramom. Vječni Bog postade vremeniti čovjek, besmrtnik postade smrtnik koji se utjelovio i rodio da bi nam svojom mučeničkom smrću te slavnim uskrsnućem i uzašašćem donio život vječni. Prorok Izaija navijestio je Isusa rekavši: ʺEvo, začet će djevica i roditi sina, i nadjenut će mu ime Emanuel!ʺ (Iz 7,14). ʺEmanuelʺ, posjetimo se, na hebrejskome znači ʹs nama je Bogʹ.

U duhu svega prethodno rečenoga imamo Božić shvatiti i doživjeti kao dolazak na svijet Božjega Sina, maloga Boga, Božića, koji je pravi Bog i pravi čovjek. On je preegzistentni Logos koji za sebe reče: ʺ… prije nego Abraham posta, ʹJa jesam!ʹʺ (Iv 8,57). Stoga je Božić dolazak među nas Bogočovjeka, koji jest mjera svih stvari: onih koje jesu da jesu, onih koje nisu da nisu; dolazak utjelovljene apsolutne Istine, koja usuprot svim relativizmima stoji kao spasonosni svjetionik u tami i nevremenu suvremenoga svijeta. S nama je Istina.

ʺNarod koji je u tmini hodio / svjetlost vidje veliku; / one što mrklu zemlju obitavahu / svjetlost jarka obasjaʺ, kaže prorok Izaija (Iz 9,1). ʺSvjetlo istinsko, / koje prosvjetljuje svakog čovjeka, dođe na svijetʺ, čitamo u Proslovu ʺEvanđelja po Ivanuʺ (Iv 1,9).

Dohodi nam Božić, već kuca na vrata. Pustimo ga ući. Neka svjetlo Božića – Svjetlo istinsko i Istina nošena Svjetlom o kojemu govore Izaija i Ivan – obasja naša srca i naše domove.

Poštovane slušateljice i poštovani slušatelji Vatikanskoga radija, na dobro Vam došlo sveto Porođenje Gospodinovo!

Ovdje možete poslušati zvučni zapis priloga
23 prosinca 2018, 14:37